Božidar V. Žugić (1915 – 1941) heroj za poštovanje i pamćenje.
Rođen je u Jezerima (Bare Žugića) podno Durmitora, odrastao u Pljevljima gdje je završio Pljevaljsku gimnaziju a Vojnu akademiju studirao je u periodu 1931—1935. godine.
U vrijeme izbijanja Drugog svjetskog rata čuvajući oficirsku čast i dostojanstvo, patriotski je položio život 13. aprila 1941. godine u selu Gložan kod Bačkog Petrovca.
Prilikom predaje 10. posadnog puka od strane pukovnika Božidara Ristića, poručnik Žugić je sa 16 saboraca istupio ispred postrojenog puka za predaju i upitao: ” Zar se ovako brani otadžbina? “.
Vojničkom disciplinom, zbog čina predaje potegao je pištolj, ubio Ristića i mađarskog komandanta. Hortijeve fašističke mađarske snage su gotovo istovremeno osule paljbu po vojnicima, a tijelo Božidara Žugića, pregaženo tenkom, bačeno je na obližnje đubrište.
Spomenik cnogorskom junaku podignut je 1966. godine na mostu na Đurđevića Tari.
O njemu govore sljedeći stihovi:
…Al’ ne viđe planinskoga vuka,
Iz Desetog posadnoga puka,
Poručnika Žugić Božidara,
Koji će mu srce da raspara.
K njemu Žugić priđe i zavika:
„Đe da ljubiš u sablju krvnika?
Zar to rade ljudi i junaci,
Da se smiješ domovini majci,
I njenome jadu i propasti –
Kukavice, koji nemaš časti!
Ti što mnogo ne vidiš daleko,
Gubalo te majčino mlijeko
Sa kojim te uzaludu hrani,
Zar se tako domovina brani?
Da li igđe u Ustavu piše,
Ko bi ima’ pravo da potpiše,
Akt sramotni kapitulacije,
Ispred naše slovenske nacije?
Okle Hitler da bude Mesija?
To je neka svijetska bestija,
On će na nos brzo da posrne,
I grdan se sa bojišta vrne.
A ti koji ne znaš da se stidiš,
I toliku sramotu ne vidiš,
Đe me s tobom crni đavo srete,
Dolje skidaj sablju i palete,
Da ne pucam u čin i u zvanje,
No izdajnik jedan da je manje!
A ti Švabo, što mu ruku stežeš,
Kod njega ćeš u brlog da ležeš,
Kod ovoga našega izroda,
Izdajnika zemlje i naroda“.
Izvor: Ličnosti Crne Gore