Vitomir Vito Nikolić, crnogorski Jesenjin, preminuo je u Podgorici 10. septembra 1994. godine. Nikolić je stvarao je u drugoj polovini 20. vijeka, njegov opus je raznovrsan, a stil poseban.
Njegovi stihovi odišu ljubavlju, nostalgijom, melanholijom, ironijom i osjećanjima bola, a prolaznost života, starost i bolesti koje sa sobom starost nosi, smrt, samoubistvo su samo neki od motiva koji se pojavljuju u Vitovim pjesmama.
Ono što povezuje sve pjesme jeste bujica osjećanja koja izviru iz njegovih stihova, ostavljajući poseban utisak na čitaoce.
Kako je i sam kazao, nije pisao poeziju da bi bio slavan pisac.
“Želio sam, naravno, da ta poezija bude prihvaćena. Ali, nikad zaista nijesam osjećao da sam slavan, već da su ljudi razumjeli šta sam htio da kažem. Mislim da je svaki živi čovjek pjesnik. Pjesnik je u svakom ljudskom stvoru. Ko nije pjesnik taj je davno mrtav. Ali samo neki uspiju ovladati dušama svojih bližinjih”, govorio je Vito.
Rođen je u Mostaru, 1934. godine, a nakon smrti majke i bombardovanja Mostara, Vitov otac sklanja se sa sinovima u rodni Nikšić. Nedugo zatim, u dječijoj igri sa ručnom bombom, samo godinu dana kasnije, poginuo je Vitov dvanaestogodišnji brat. Tragedija za dječaka nije se tu zaustavila, godinu dana poslije smrti brata, od rafala italijanske patrole, poginuo je i Borivoje, Vitov otac.
Vito ostaje sam sa svojih devet godina, a svoje utočište našao je u domu za ratnu siročad. Ubrzo je obolio od tuberkoloze, zbog čega se liječio u Brezoviku, odakle je pobjegao sa svojih dvadesetak godina.
Bio je gotovo sve što jedan čovjek u ovom životu može biti: siroče, skitnica, boem, zatvorenik, novinar, kritičar vlasti i pjesnik.
Njegova prva zbirka poezije Drumovanja, objavljena je u Nikšiću 1962. godine. Izdanje pjesnikovih prijatelja Sunce, hladno mi je, objavljeno je takođe u Nikšiću, 1968. godine, a knjiga Stihovi objavljena je u Podgorici 1981. godine. Stare i nove pjesme objavljene su 1991. u Nikšiću, a izabrane pjesme pod naslovom Posljednja pjesma, u Rijeci Crnojevića, 1994. godine.
Za razliku od života, njegova smrt je bila tiha, pa je došla je u snu, 10. septembra 1994. godine.
Sahranjen je na privremenom groblju iza Saborne crkve Svetog Vasilija Ostroškog u Nikšiću, na mjestu gdje se prvih godina poslije Drugog svjetskog rata nalazila svlačionica fudbalskog kluba Sutjeska, u kojoj je Vito, kao mladi beskućnik proveo dvije ledene nikšićke zime. Na prvu godišnjicu smrti, njegovi posmrtni ostaci prenijeti su u staro nikšićko groblje.
Izvor: CDM