Berane predveče ima neku posebnu tišinu koju je teško opisati riječima. Kako se dan polako približava svom kraju, sve oko grada dobija mirniji i nježniji ton.
Nebo se lagano mijenja, posljednji tragovi dnevne svjetlosti ostaju iznad planina, dok se u dolini polako pale večernja svjetla. U tim trenucima Berane djeluje posebno spokojno. Vazduh postaje svježiji, ulice mirnije, a planine oko grada kao da još jednom zaustave pogled i podsjete koliko je ovaj kraj povezan sa prirodom. Sve djeluje usporeno – kao da vrijeme na kratko zastane da bi se osjetio mir koji donosi kraj dana. Predveče ovdje nije samo dio dana. To je trenutak kada grad dobije drugačiju dušu. U njemu ima i tišine i topline, i neke nenametljive ljepote koja se ne traži, već jednostavno osjeti. Dani prolaze, godišnja doba se mijenjaju, ali ovaj prizor uvijek nosi nešto poznato i blisko. A kada se posljednja svjetlost povuče iza planina i nad Beranama se spusti veče, ostane osjećaj mira – onaj tihi, iskreni osjećaj da postoje mjesta kojima se čovjek uvijek iznova vraća, makar samo mislima.
Berane u predvečerje upravo je takvo mjesto – tiho, dostojanstveno i lijepo na svoj poseban način.