Јednom
kad u svitanje
protrčimo bosonogi
po plaži,
pa me slučajno
gurneš u vodu,
a talas nanovo
priljubi
bijelu ljetnju haljinu
uz moju kožu …
Jednom
kad se u podne
budemo gubili
u ulicama starih gradova,
pa ti oduševljeno
budem govorila
o balkonima
cvijećem ukrašenim,
tek toliko da ih primijetiš,
dok zrak bude opijen
mirisom čiste robe
raširene na štrikovima,
koji nam vise tik iznad glava …
Jednom
kad u predvečerje
budemo sjedjeli
na obali jezera
i pričali o tome
na koje koncerte
jednom moramo otići …
Jednom
kad noću
budemo ležali na travi,
posmatrajući zvijezde
izmišljali priče
o porukama koje sa sobom nose …
Jednom
kad moja ruka
osjeti da je tvoja drži čvrsto,
toliko čvrsto da će taj stisak
u paramparčad
slomiti svako naše
mi protiv nas …
Jednom
kad naslonim glavu
na tvoje rame,
bez straha da te neće biti tu
u zoru
kad otvorim oči,
znaću da te više nije briga
za svijet oko nas
i da je to što često nijesam mogla
da se sjetim adrese svoje kuće
bilo zato što sam pamtila ime svoga doma,
tvoje ime.
