Moj zavičaj zna da svakog ljeta orodi rakiju krušku…Sve je počelo jednog davnog ljeta, kada sam dobio poruku iz zavičaja od “starog boema” , koji je došao iz Bijelog Grada, da odmah batalim pisanje kolumni u Danu, da batalim DANU, kad sam već batalio i Ustavni sud, pa da pečemo “našu” rakiju.
Dumao sam jedan sat ili dva, spakovao se i “put pod noge”… Dočekale su me snažne emocije, skoro zaboravljenih ljetovanja još od vremena djetinjstva i mladosti…Osjećao sam pri svakom izlasku Sunca, nekadašnje obale naše zelene rijeke, odavno potopljene. A kad bi se pojavio Mjesec, pila se rakija kruška, jedina otrežnjujuća rakija na kugli zemaljskoj, jer smo za mezu imali izobilje starih sjećanja i novih razgovora i priča…Tog ljeta našao sam sakrivenu staru i pohabanu svesku (“pjesme moje mladosti”), koja me je čekala sve ove godine ispod strehe stare kamene kuće Strikanove, koga već odavno nije bilo…U vaskrsloj svesci sada je šumilo ogromno Pivsko jezero, a pjesme su ostale da pričaju o davnim tajnama zavičajnim, koje su zauvijek ostale na obalama nepotopljene rijeke i nepotopljenog vremena… Od tada, plivajući životom raznim rijekama, doživio sam sudbinu moje zelene zavičajne rijeke Pive, pa sam jednog mladićkog ljeta potopljen na samom ušću nikad zaboravljene rijeke…Ali, sveske su ostale kao svjedok vaskolike mladićke tuge, a potom i čuvar svake moje misli i svake zapisane riječi, koja me tako cijelog života čuvala zavičajnim snom o njegovoj neprolaznoj ljepoti… U kojoj uživam i ovog jutra…