Kako nove okolnosti, donose nove promjene, izvjesno je da će se iste one odraziti i na školski sistem.
Pandemija koronavirusa od nas zahtijeva prilagođavanja na nove uslove i poštovanje mjera zaštite radi opšteg dobra, tako da će većina škola izmijeniti režim rada sa klasičnog na online ili kombinovano. Ova promjena iziskuje uvođenje novih tehnologija i dodatne troškove. Zato smo naš sugrađane pitali za mišljenje o ovoj situaciji. Iako su nazgled stavovi podijeljeni, većina je došla do sličnog zaključka.
„Živ čovjek se navikava na sve, bilo je samo pitanje vremena kada će se desiti ovako nešto. Korona je samo ubrzala stvari. Po zapadu već uveliko imaju i tablete i online literaturu. Nije strašno dok se družimo“, kaže Rade.
„Imam troje djece i svo troje su morali da prate nastavu od kuće. Treba im je po jedan telefon za Viber i svašta nešto. Ćerki smo ga već kupili ali sinovi nisu imali telefon. I vjeruj mi, nije nam bilo lako da priuštim još dva. Ima porodica što ne mogu ni jedan. O novim izmjenama me je istrah da misilm“, zabrinuto nam govori Mila, čije mišljenje dijeli i Srđan koji dodaje da je sve to teško i da se iskontroliše kada nisu u školi, ali i da su sada obaveze obimnije.
Zorica ima slično mišljenje na ovu temu. „Nismo spremni ni materijalno, a ni psihički. Skupo je i teško za ispratiti, a i nadoknaditi. Vjerovatno neće biti velikih promjena, nadam se jer živu riječ i ljudsku toplinu ne može ništa da zamijeni. Nismo spremni da se odvojimo od društva i da prihvatimo telefone i tablete kao zamijenu za knjigu, jer to ništa ne može da zamijeni“
Ni naš sugrađanin Dragan nema mnogo drugačije mišljenje. „Kad bi nam standardi bili bolji, lakše bismo prihvatili sve ovo. Razumijem da nije lako ni prosvjetnim radnicima, ni roditeljima, ali najviše trpe djeca koja možda nisu ni svijena koliko. Ako baš ne možemo da izbjegenemo uvođenje tehnologija, onda bi bilo najbolje da se ne zapostavi stari način školovanja, već da se balansira između“.
Neki su u prolazu samo davali kratke odgovore poput „Nisu nikako“ ili „Nemamo uslova mi za to“. Dok neki ipak misle da je sve stvar prilagođavanja, „Neizbježne su te promjene svuda, ne samo u školi, a čim svi već imamo telefone i ostale sprave onda znači da smo spremni.“ Slično mišljenje je iskazao i Nemanja koji kroz smijeh ali ipak ozbiljno govori, „Nismo bili spremni ni za Koronu pa je preživljavamo, prilagodićemo se i školi“.
Sve u svemu, zabrinutost i nezadovoljtvo su očigledni. Spremnost se razlikuje od sistema do sitema, od porodice do porodice. Da li ćemo iz ovih promijena izvući najbolje, vrijeme će pokazati, a ono na šta treba da se fokusiramo koliko god je u našoj moći je dobrobit onih najbitnijih – naših mališana. Oni su naša budućnost i na njima svije ostaje.