Pavle Obadović, rođen 15. marta 1998. godine u Beranama. Profesionalni je fudbaler igra na poziciji centralnog veznog igrača. Na putu je da ostvari svoje dječačke snove. U tome mi pomažu vjera u svoj rad, trud i uspjeh ali i značajna podrška porodice. Za naš portal govori o ljubavi prema fudbalu, uzorima, klubovima…
Kako se javilo tvoje interesovanje za fudbalom?
Želja za fudbalom se javila od trenutka kada sam napravio prve korake na terenu, kada me je otac odveo na trening. Još kao dijete sam sebe vidio na stadionu. U tome sam se pronašao odmah i ništa drugo me nije omelo do dana današnjeg.
Ko su tvoji uzori i zašto?
Moji uzori su Andreas Iniesta i Čavi Ernandez, zbog njihovog stila igre. To su igrači koji nisu imali ni brzinu ni snagu već su fudbal igrali čistom inteligencijom.
Kakva su tvoja sjećanja na prve trninge i utakmice?
Na moj prvi trening poveo me otac, kada sam bio u prvom razredu osnovne škole, i tada je sve krenulo. Od prvog treninga prepoznao sam sebe u tome i zacrtao sebi ciljeve prema kojima idem korak po korak.
Da li je biti fudbaler odgovoran posao?
Da. Ko želi da se bavi fudbalom mora pristupiti prema njemu jako profesionalno i odgovorno. Drugačije ne može.
Da li su talenat i strast prema fudbalu dovoljni?
Nisu dovoljani samo talenat i strast prema fudbalu. Uz to mora da postoje trud, rad i posvećenost sportu 24 sata, bez toga talenat jako teško dolazi do izražaja.
A da li možeš da uskladiš svoj privatni život i obaveze?
Uvijek se trudim i nekako uspijevam da uskladim fudbal sa mojim privatnim životom.
Za koje si sve klubove igrao?
Debitovao sam u svom rodnom gradu za FK Berane gdje sam prošao sve mlađe kategorije i sa svojih 18 godina počeo da igram za prvi tim. Nakon toga sam otišao u BSK iz Borče u kom sam bio tri i po godine. Potom sam igrao za Jedinstvo iz Surčina. Sada igram za OFK Grbalj.
U kom klubu si najviše naučio?
U svakom klubu sam učio malo po malo, i tako sam postepeno izgrađivao sebe. Najviše iskustva sam stekao u BSK-u, u Borči gdje sam odigrao tri sezone, promijenio par trenera i uz svakog nadograđivao sebe.
Opiši jedan uobičajen trening.
Svakog dana pored treninga sa ekipom, radim i indivudualne treninge. Nekad je to samo teretana, ali češće radim na tehničkim sposobnostima, brzini i kondiciji jer bez toga uspjeha nema.
Šta je na tebe u tvojoj dosadašnjoj karijeri ostavilo najveći utisak?
Najveci utisak na mene je ostavio je moj prvi gol koji sam dao za svoj prvi tim, kad sam nastupio prvi put za Berane. Gubili smo 0:1 na poluvremenu, ali po ulasku u igru u drugom poluvremenu, gdje sam dobio šansu da debitujem, nakon par minuta sam postigao gol glavom. Tako smo izjednačili rezultat na 1:1. To je bio moj prvenac i njega cu se uvijek sjećati.
Da li si nekada osjetio nepravdu u svom sportu?
Danas u svakom sportu ima nepravde. Međutim naučio sam da preko nje prelazim još većim radom i trudim i tako sam se dokazivao. Uvijek morate na to da budete spremni. Ne bih o tome detaljnije.
Da li si nekada posumnjao u sebe?
Nikad nisam sumnjao u sebe i svoje igračke sposobnosti, svjestan sam da zaslužujem više. Trudi se i nadam se prvoligaškoj ponudi.
Koja ti je bila omiljena utakmica?
Više utakmica su mi ostale drage, posebno one dok sam nastupao za BSK protiv Partizana, OFK Beograda, Bačke, Rada.. Ali najdraža mi je ipak moja debitantska za Berane kao i utakmica protiv Cetinja.
Ko je tvoja najveća podrška?
Najveća podrška mi je porodica, posebno otac. Oni mi daju veliku snagu u ovome.
Tvoji planovi za budućnost?
Moji planovi za budućnost su usmjereni ka inostranstu, trenutno igram za OFK Grbalj i polako utakmicu po utakmicu nadograđujem sebe.
Tvoja poruka mladima?
Vjerujte u sebe i u svoj trud. Disciplinivano trenirajte i uspjeh će doći kad-tad”.
V.I.
