Kristina Babić je mlada pjesnikinja, rođena u Beranama, 19. maja, 1994. godine. Pisanjem poezije i proze se bavi od malih nogu. Dio djetinjstva je uglavnom provela u Andrijevici gdje je završila osnovnu školu, dok je Gimnaziju završila u Beranama. Sada živi na relaciji Berane – Podgorica, gdje studira medicinu. 2020. godine, objavika je knjigu pod nazivom “Laku noć tvojim očima”. Za naš portal govori o ljubavi prema pisanju, inspiraciji, studijama…
Kad si i kako počela da pišeš?
Počela sam da pišem još u osnovnoj školi, prvenstveno za potrebe pisanih zadataka, a potom se stih nekako sam provukao kroz moju olovku i nastala je neraskidiva veza, čista ljubav.
Kako dobijaš inspiraciju i koliko često pišeš?
Pišem gotovo svakodnevno, a inspiracije ima svuda. Pišem samo o onome što mi dotakne dušu, a za jednu poetesu, u toku ovog bivstovanja na zemlji, počev od jutra i izlaska sunca, sve postaje inspiracija i poziv da se proviri kroz lupu olovke.
Ko ti je najveća inspiracija?
Ljudi koji vjeruju u ono što napišem. Oni koji me inspirišu, koji dijele i čitaju. Koji mi čuvaju mjesto kad zalutam u potrazi za stihovima.
Kako se usklađuješ sa studijama i pisanjem?
Moram priznati da nije lako, borba je neprestana. Jednom sam rekla da mi poezija daje slobodu da ugađam svojim slabostima, dok, sa druge strane, medicina kao strogi roditelj slabosti teško prašta, i dalje je tako. Vjerujem da je ključ u dobroj organizaciji i u ljubavi prema onome što radimo.
Da li planiraš da objaviš još neku knjigu?
Da, već neko vrijeme je u pripremi moja druga zbirka pjesama, koju ću nasloviti „Da si ti neko moj“, i za koju se nadam da će biti samo još jedna u nizu knjiga koje će uslijediti. Iako je sam proces pripreme knjige za štampu dosta naporan i zahtijeva puno vremena i posvećenosti, imam još toliko toga da kažem i podijelim. Samo da inspiracije nikad ne nestane…
Ko su tvoji uzori?
Što se pjesničkih uzora tiče, ne bih mogla izdvojiti nikoga konkretno. Svi velikani naše književnosti daju ogroman podsticaj nama mlađima, koji težimo da gradimo mostove od stihova. Na svakom od tih mostova ima ponešto od onoga što su za sobom ostavili upravo oni koje doživljavamo velikima, poput Mike Antića, Disa, Desanke Maksimović, Laze Kostića, Milana Rakića i mnogih drugih.
Kako provodiš slobodno vrijeme?
U zavisnosti od raspoloženja i količine slobodnog vremena, obično uživam u šetnji ili slikanju. Trudim se da svakog dana čitam koliko mogu, da istražujem neke teme kojima se prije nisam bavila, da radim jogu ili prosto – da ne radim ništa, samo da budem.
Šta voliš da čitaš?
Trenutno mi najviše prijaju i najviše me interesuju knjige o duhovnosti, iz kojih crpim znanje za duhovni razvoj i unapređenje mentalnog zdravlja. Preporučujem knjigu „Placebo ste vi“, Džo Dispenca.
Kakvi su ti planovi za budućnost?
Važno je imati na umu svetionik ka kom smo se zaputili, međutim, često nas ta maglovita svjetlost zvana san o budućnosti zaslijepi, te umjesto da nas motiviše, ona nas parališe. Trenutno uživam u procesu svim čulima, jer smatram da jedino tada čovjek može dati sve najbolje od sebe. Budućnost gradimo danas, svojom usmjerenom akcijom i mislima, te se trenutno trudim jedino da svaka moja misao, svako moje djelanje bude ispunjeno ljubavlju i povjerenjem u ono što radim. A kuda će me to odvesti, vidjećemo… U neki bolji svijet, nadam se. Kad stignem na Itaku, znaću da je bilo vrijedno.
Koja je tvoja poruka mladima?
Budite se! I neprestano radite na sebi, kako na svom akademskom usavršavanju, tako i na duhovnom. I nikada ne zaboravite na ono iznutra. Ovo što se vidi spolja, samo je rezultat naše unutrašnjosti. I nikada ne prestajte da volite. Život će vam uzvratiti!
