Dušan Vuković rođen je 27. 07. 2003. godine u Beranama. Profesionalno se bavi fudbalom, član je FK Podgorica i cilj mu je da jednog dana bude jedan od najboljih fudbalera koji su iz malog mjesta napravili nešto, poput kako kaže Stefana Savića iz Mojkovca.
Za naš portal govori o ljubavi prema fudbalu, treninzima, Beranama, FK Podgorici, planovima…
Otkud ljubav prema fudbalu?
Ljubav prema fudbalu je otkad znam za sebe. Volim fudbal, spavao sam i budio se sa loptom u rukama, mislio sam da je to ono što želim da budem, potvrdilo se da je tačno, sada se radujem svakom treningu i utakmici i težim ka tome da svakog sledećeg dana budem bar za deset posto bolji od prethodnog.
Reci nam nešto o počecima, prvim fudbalskim koracima?
Treniram fudbal od pete godine u FK Berane gdje sam trenirao osam godina, nakon toga sam prešao u OFK Berane kod Bobana Akovića i Marka Lalevića kod kojih sam se zadržao šest godina. Mislim da taj prelazak iz FK Berana u OFK Berane bio pun pogodak, jer je to jedna velika Akademija i to su stvarno veliki treneri od kojih se može puno toga naučiti.
Trenutno si član FK Podgorice. Na kojoj poziciji igraš?
Trenutno sam član FK Podgorica i igram na poziciji desetke, polu–špic. Po potrebi znam da igram i na poziciji lijevog krila, ali mislim da je polu-špic pozicija koja stvarno odgovara mom stilu igre i volim tu slobodu kretanja na terenu, i naravno od tog igrača mnogo toga zavisi što bi rekli “mozak ekipe”.
Da li nekom od trenera možeš da zahvališ na svom uspjehu?
Mnogo trenera me je treniralo do sada, ali mislim da su treneri Boban Aković, Marko Lalević, Radosav Bulić i direktor OFK Berane Saša Bulić jedni od najzaslužnijih za moj uspjeh. Puno toga sam od njih naučio kao mlađi i danas dan sam u stalnom kontaktu sa njima i puno mi pomažu pričama i gledaju svaku utakmicu i raduju se svakom mom uspjehu, kao i ja njihovom. Naravno, želio bi pomenuti i Gorana Miranovića koji me je trenirao kad sam napravio taj prvi korak u fudbalu da pređem u FK Podgoricu. Mnogo mi je pomogao svakodnevnom pričom i motivisao me da svakim danom radim sve jače i jače, bio uz mene kad mi je bilo mnogo teško i do neba sam mu zahvalan. Isto tako i treneri omladinaca FK Podgorica Igor Lukovac i Aleksandar Mitrović, njima sam isto tako puno zahvalan jer sam kod njih povratio svoj najbolji fudbal svoju najbolju formu. Kod njih sam stvarno igrao fantastično i tu igru prenio i u prvi tim Podgorice gdje igram odlično i dobijam puno prilika za igru i na tome sam isto tako zahvalan treneru prvog tima Podgorice Miloradu Pekoviću. Na šansi i prilici da debitujem i da ostavrim cilj koji sam imao kad sam došao u Podgoricu. Svi oni znaju da sam im ja do neba zahvalan ali evo još jednom da znaju da sam im puno zahvalan.
Da li se bilo teško navići na Podgoricu?
Pa u početku mi je bilo malo teže da se naviknem na novi stil života, samim tim i novi trener, igrači, novi grad mislim da mi je trebalo par mjeseci da se adaptiram u svemu tome. U početku sam imao malih problema sa povredom koljena i nisam u igrao baš najbolje, naravno treneri i saigrači su mi puno pomogli da se naviknem i da počnem dobro da igram. Mnogo sam jači izašao iz tog malo težeg početka i evo već godinu ipo igram sjajno, dajem dosta golova i imam dosta asistencija. Jedan sam od glavnih igrača u ekipi i što je najbitnije osjećam se kao da sam kod svoje kuće.
Koliko često dolaziš u Berane?
U Berane dolazim kad je odmor, zimski i ljetnji. U toku sezone nemam puno vremena na odmor ali kad uhvatim dan ili dva odmora naravno da dođem kući da vidim porodicu, drugare.
Kako usklađuješ obaveze?
S obzirom da idem vandredno u školu nije teško uskladiti obaveze, svaki dan treniram i imam po dva treninga na dan.
Tvoja najveća podrška?
Moja najveća podrška je moja porodica, majka i moje sestre. Ali iznad svega je moja majka koja je jedan veliki borac bez koje ništa ovo ne bi bilo moguće, to je moj idol jedna lavica koju volim više od svega na ovom svijetu.
Najteža utakmica do sada, a koju pamtiš po lijepom?
Mislim da je najteža utakmica bila baš prije par mjeseci na Starom Aerodromu protiv Budućnosti sa kojom smo remizirali 3:3. Gubili smo 3:1, sedam minuta prije kraja utakmice i stigli smo tu njihovu veliku prednost u nadoknadi vremena. U 89. minutu smo dali gol za 3:2 da bih ja u 93. minutu dao gol sa pola terena za 3:3. To je i naravno bio moj najbolji gol koji sam do sada dao i nadam se da će ih biti još i da na ovome neću stati. Sjećam se isto i gola u devedesetom minutu Breznici u mlađim kategorijama kod Marka Lalevića i Bobana Akovića kada smo igrali finale kupa Sjeverne regije u Mojkovcu, stvarno je bila teška utakmica ali sve je lakše kad smo bili pobjednici i prvaci Kupa. I to je moj prvi gol u OFK Berane.
Najteži protivnik?
Mislim da je Budućnost. To je klub koji uvijek teži ka tome da bude u svemu najbolji u svakoj slekciji i naravno u tim utakmicama ne fali motiva, a i naravno to je ujedno i najteži protivnik protiv koga igram.
Za koji bi „veliki“ klub volio da igraš?
Na našim prostorima za Partizan, a na svjetskoj sceni za Barselonu.
Da li imaš sportskog uozra?
Moj omiljeni igrač je igrač Barselone Filipe Kutinjo, a što se tiče sportskog uzora onda je to naravno Novak Đoković.
Da li si do sada igrao za reprezentaciju?
Naravno, član sam malđih sleekcija Crne Gore i trenutno sam član U19 selekcije Crne Gore.
Planovi za budućnost?
Trenutno sam fokusiran samo na sadašnjost i na FK Podgoricu i da ovu sezonu privedem kraju na najbolji moguči način, nakon toga idem na odmor pa ćemo vidjeti šta i kako dalje. Imam ugovor do sledećg ljeta, veoma sam srećan u Podgorici i nadam se da ću još dugo biti njihov član.
Poruka mladima?
Da nikada ne odustaju i da na svakom treningu ili utakmici, a i u životu pruže svoj maksimum jer rad i trud uvijek dođu do izražaja i na kraju te uvijek Bog nagradi i pruži ti ono što zaslužuješ. I što je najbitnije vjerujte u sebe.
