Emilija Zečević je rođena 24. februara. 2001. godine u Beranama. Bavi se slikanjem, student je arhitekture. Vrline su joj, kaže, dobra saradnja sa ljudima, možda harizma, kada ima određeni zadatak ne odustaje dok nije završen, moglo bi se reći i da je ambiciozna osoba. A što se tiče mana zna nekada da preovladava lijenjost, i najveći strah joj je zapravo javni govori zbog velike treme koja preovada nad njom.
Za naš portal govori o ljubavi prema slikanju, planovima, ko joj je najveća podrška, prvoj izložbi…
Zašto baš slikanje?
Slikanje je za mene uvjek bilo kao neki drugi nestvaran svijet koji ja kontrolišem svojom četkicom, olovkom šta god mi je pri ruci da sve iz sebe iznesem na platno i stvorim nešto što na kraju za mene stvara neopisivu vrstu sreće i želim da svi ljudi koji gledaju moja djela osjete se isto kao i ja u samom procesu stvaranja. Slikanje nije samo fizička radnja već najviše umna jer on vodi ono što će da nastane iz njega.
Tvoji počeci?
Vrlo rano sam počela da onako crtkam malo po malo, u školu još nisam ni krenula to sigurno mogu reći, ali se sjećam svojih prvih radova i još tada sam znala da je ovo nešto zbog čega vrijedi “trošiti” slobodno vrijeme prije nego izlaziti vani sa djecom iz komšiluka.
Koliko je isplativo baviti se tom profesijom, a s druge strane koliko ulaganja sve to iziskuje?
Isplativo za mene će uvjek biti jer taj osjećaj nekog postignuća ništa na ovom svijetu ne može zamijeniti, koliko ljepote pruža toliko je i zahtjevno jer i ono ima svoje mane kao blokada inspiracije, loša reklama, nedovoljno publike kao i publike sa drugačijim ukusom i pogledom na umjetnost. Za sve to je potrebna ogromna snaga prevazići sve te prepreke koje ono samo se sebi nosi.
Da li si imala izložbe do sada?
Moja prva izložba je bila zajednička izložba u gimnaziji “Panto Mališić” kao i par godina nakon toga, neke likovne kolonije i mnogobrojna takmičenja ali najviše svoje radove plasiram na internetu i instagramu jer znam da će na taj način doći do većeg broja ljudi a ne samo na lokalnom nivou.
Najveći uspjeh?
Najveći uspjeh do sad, mogla bih reći što sam upoznala dosta starijih i iskusnijih umjetnika od kojih sam dobila najljepše moguće savjete i podršku a još veći uspjeh od toga jos čekam i nadam se da sam na dobrom putu.
Najveća podrška?
Moja najveca podrška je definitivno moja majka, koja je uvjek bila my number one fan, od samog početka pa do danas, koja me dosta takođe i motiviše da idem dalje i da ne ispuštam svoj talenat iz ruke. Ja smatram da onaj koji želi da se bavi slikanjem ili bilo kakvom vrstom umjetnosti treba da zna da 10% je samo talenat a preostalih 90% je rad na sebi i konstantno usavršavanje i velika ljubav prema onome šta radi.
Planovi za budućnost?
Prvi plan mi je da završim fakultet koji sam upisala a to je arhitektura a zatim imam veliku želju za daljim usavršavanjem u nekim od stranih zemlja i da uz sve to vidim izložbe gdje god me noge odvedu.
Poruka mladima?
Poruka mladima bi bilo da kad osjete ljubav prema nečemu, šta god to bilo, da vjeruju u to i slijede neosvrćući se okolo, da pronađu sebe, budu ono što jesu jer put možda jeste dugačak i strnovit ali pogled sa vrha je nestvaran i magičan.
