Mještani sela Zavala riješili da prave bogomolju. Na mjestu đe su se vazda okupljali i sazivali povodom opšte seoskih stvari ili ako treba u pomoć kome priteći. To mjesto zvaše Okuće. Bijaše to glavica u dnu samoga sela. Selo je jedna dugačka vala sa tri strane okružena brdima, a s jedne strane otvorena ka kanjonu. Da nije te glavice ,koja kao brana stoji, pogled bi pucao pravo niz prostranu valu u nedogled. Reklo bi se, pravo mjesto za crkvu. Bila bi nekako iz sela vidljiva sa svake strane, a i svako selo naokolo bi je viđelo. Kako riješiše – tako i učiniše!
Pošto dobiše blagoslov Vladike, prionuše na posao. Kamen vadiše iz majdana iznad sela i na volovskim zapregama dopremaše na Okuće. Dan za danom, moba za mobom i brzo se napravi povelika gomila lijepog kamena. Reklo bi se, taman dovoljno za svetinje. Dok jedni vade kamen, drugi dovlače na zaprege, treći klešu i oblikuju, četvrti pale klačinu i pripremaju kreč, a peti vade pržinu i dogone. Ma, sve kako Bog miluje! Sve bijaše spremno za početak radova. Vladika stiže sa pratnjom u već određeno vrijeme i osvještaše temelje. Majstori se dovatiše alata. Brzo se uzdigoše zidovi i svolta crkva. Na preslici mjesto za zvonik sa jednim zvonom, a krov prekriše lučevom ljuskom zvanom šindra. Zasija svetinja u najljepšem svijetlu. I unutrašnje radove brzo svršiše oko oltara i ikonostasa. Crkvu popločaše kamenim pločama. Sve bijaše završeno za nepunu godinu. Sve osim jednog. Zvono! Nedostajaše crkvi zvono. Prođe od izgradnje crkve dosta vremena, četvrt vijeka, a ona i dalje bez zvona. Mučno vrijeme bijaše, a zvona su se lila po svijetu pa teško se moglo skupiti da se nabavi. A onda nastupiše i ratovi oslobodilački, pa veliki svjetski i osta crkva bez zvona. Stoji tako okrnjena dugo čekajući zgodan trenutak i pregnuće seljana. I sve tako dok oni koji bijahu prvi kršteni u novoj crkvi ne postaše ozbiljni porodični ljudi. Posle ratova dođe sloboda i novi vakat. Tako se nanovo rodi ideja za kupovinu zvona.
Nekolika brata, imućni domaćini, riješiše iz bijela svijeta vaporom dopremiti zvono. Preko stotinu jada i čuda konačno uspješe. Ugraviraše u njega nekolika slova da pokoljenja znaju ko ga je i đe nabavio. Dođe zvono u luku, ali od luke do sela ima pet dana dobrog ‘oda. Kako zvono dopremiti? Odoše braća sa konjima te na samar napravi od jelovih štica patos na koji natovariše zvono. Mijenjali su konje jer je tovar bio i više nego težak za kljuse. Tako nepristupačnim terenom i preko klanaca i bogaza dopremiše zvono u selo.
Kakva je to radost bila! Zazvoni zvono tako resko i umilno da svo selo Zavalu obasu blagodet. I okolna sela čuše zvuk zvona. Kleo se mjesni paroh da je sluš’o razna zvona na namastire i crkve, a da takav zvuk ne čuja nikad. Kad udari zvečak na jednu stranu jednako odbije na drugu, a da još odzvek jedne strane ne prestane, a sustigne ga s druge. Tako svečano ispuni kotlinu i prospe se niz kanjon po čitavom plemenu.
Vladika je dolazio da čuje zvuk crkvenog zvona i poredio ga sa zvonom Ivanovim na Cetinje. Isti je zvuk, tvrdio je Vladika. Može biti da je tako jer se zna da je Ivan-beg zvono u Mletke izlio, a oni su stari majstori. I ovo je zvono u Mletke slito.
Zvono Ivanovo sa Cetinja doživje sudbinu posle Prvog velikog rata, kad dođe ujedinjenje svih južnih naroda, iz prostrane ravnice vojvođanske, neki Dunđercki Gedeon, istopi zvono i napravi kvake za njegov dvorac, a ovo naše zvono preteče. Kako, Bog sami zna! Valjda nijesu znali za njega ili im bi zabačeno, pa im ga bilo teško odnijeti. Bilo kako bilo preteče i osta na bijeloj svetinji.
Dođe i Drugi veliki rat, a s ratom dođoše i oni koje nijesu interesovala zvona. Tako zvono preteče i taj rat. Ali đavo nit kopa nit ore, nego smišlja kako će zlo učinjeti. Kad se rat svrši nasta novi vakat. Nego, šta bi sa Zavalskom crkvom?I ona opušće. Ali zvono stojaše i dalje, niti ko više zvoni niti ga ko dira. Stoji tako nijemo i samo. Dugo se selom ne ču njegov zvuk. Jednog jesenjeg dana se odigra ovo. Sin jednog od one braće što kupiše zvono i teškom mukom dopremiše da dokaže lojalnost novim vlastima gađa kamenom u zvono. Kako pogodi ono jekni, ali nekako bolno i žalosno. Ni nalik onom umilnom zvuku od ranije.
Prođoše dani, a sa njima i bogohulnici. Nasta novi vakat. Poče obnova svetinja na sve strane pa tako i Zavalske crkve. Propalu lučevu šindru zamijeni bakreni krov i ikonostas se novi napravi i crkva očisti i sredi. Dođe i Vladika na osvećenje. Onaj kamenobacač zauzeo, ne patiše, krsti li se krsti, a zvono iznad njega zvoni i sija. Objašnjava Vladici kako su njegov otac i stričevi to zvono kupili.
Na jednom okupljanju ispred crkve zauzeo on istu priču. Navile mu se godine, pas’o osamdeset i neku, pa vrijeme Bogu na istinu.
-E, đeco moja, evo me godine više stisle davnošnji sam pa se mora misliti o smrti. Dok sam još pri čistoj pameti da vas obavežem i zadam vam šta će ko raditi. Ti ćeš Milune da nosiš krst, ti Šćepane govor da držiš, a ti Stanimire i Obrene sa Gavrilom i Mirkom ćete skrinju da nosite. Nemojte me niđe drugo izlagati nego u crkvu. Pod zvono naše ‘oću da prenoćim.
A onda uperi prst u Vuka i reče:
-Ti ćeš, sinovče, da zvoniš.
-Neću ti ja, strikane, zvoniti.-reče Vuk.
Nasta tajac. Svi se začudiše kako on stricu tako da reče. Ledni ga znoj probi, skameni se i preblijeđe. Jedva uspje da izusti:
-Je li to zbog onoga što sam gađ’o u zvono?
-Jeste.- odgovori Vuk.
Ostaše svi u čudu. Nejasno im šta se događa. Kakvo gađanje u zvono i kakve veze strikan ima sa tim.
Vuk se povjeri Spasoju i ispriča mu za zvono, a Spasoje svom selu, te tako istina izađe na viđelo.