Ustanak je u najvišem jeku. Puške i Džeferdari ječe na sve strane, a reski zvek sablje para nebo. Trava od krvi poprimila neku modru boju i gora se savila kao da je teret ustanka pao na nju. Zalazak Sunca je krvav. Modrina oko njega predskazuje nove prosute krvi.
Ustanici napreduju i oslobađaju svaki pedalj zemlje. Ushićenje u narodu je veliko. Prvo padoše sva utvrđenja i karaule širom Pive. I na Krscu i Pišču, i u boju u Jarčištima Turci bijahu poraženi. Pade i Goransko! Sva Piva brzo bijaše slobodna, osim Bezuja.
Karaula na Bezujačkom Kršlu se uzdigla visoko. Nepristupačan teren, a Turci dobro utvrđeni. Zidana na vrstu, sa debelim zidovima i malim puškarnicama.
-Kako osvojiti neosvojivo?- pitanje koje je zaokupilo vojvodu Lazara. Ne mogaše da spava. Sa Cetinja mu dođe depeša da čini što može, jer Karaula mora pasti.
Uzodo se vojvoda pod šatorom dok ga misli teške muče. Da ima top lako bi. Gađ’o bi on Karaulu i oburd’o zid bedemski, pa bi posle sa isukanim sabljama nadjačali Turke. Da zovne na megdan junački zapovjednika ni to nije rješenje. Zna da bi, uz pomoć Boga, posjek’o Turčina, ali Karaula opet ne bi pala. Bi mu muka. Eh, kako nije ravno polje ili tijesni klanac, pa da mane po Turcima! U tim mislima ga prekide jedan seljak koji uđe u šator i zavika:
-Pomaže Bog, vojvodo!
-Bog ti dobro dao!-uzvrati Lazar i doda: -Kojim dobrom, sokole?
-Vidim, vojvodo, da se mučiš kako osvojiti Kršlu i kako danima naša vojska u opsadi drži Turke. Neće se oni lake šale predati. Dobro su uvrđeni a imaju hrane i džebane, pa mnim da ćemo mi prije odustati.
Pogleda ga vojvoda ispod oka i odmjeri od glave do pete. U suknenom odijelu i kožnim građenim opancima stajaše gromada od čovjeka. Zasukani dugi brkovi, kosa razbarušena, a oči življe od plamena. Zapadoše vojvodi za oko njegove velike šake. Koščate ruke i čukljevi sa dugačkim debelim prstima. Rukat bijaše poprilično. Tako se razviju ruke samo radniku seljaku od teškog tereta. Djelovaše na vojvodu silno, pa ga upita:
-Isusa ti, koji ti ono bijaše?
-Ja sam vojvodo, Bjelan Bakrač i dobro poznajem teren oko Karaule. Jedino se može osvojiti odozgo, niz stranu, da priđemo zidu i upanemo unutra.
Nasmija se vojvoda i reče:
-Moj Bjelane, znam i ja to, ali kako doći do Karaule? Kako joj prići? Pobili bi nas sve, a niko se ne bi primako ni na pedeset koraka Karauli.
-Tu sam ja vojvodo, naš’o način. Zato sam i doš’o.
-Pričaj Bakraču, ako Boga znadeš, mada sujmam da imaš rješenje, ali kad si tu ajde reci.
Lazar mu pokaza da sjede na tronožac. Sjede Bjelan i poče:
-Napravio sam plan da skujemo galiju od debelih greda neprobijnih za olovo. Tako bi se privukli i gotova stvar… A onda puc po njima, pa sablju na sablju, pa…
Sluša Lazar Bjelana kako galami dok objašnjava, a maše velikim ručerdama i kovitla oko glave. Sviđe mu se plan, skoči sa tronošca i zavika:
-Dobro, Bjelane! Da te poslušam, ali koliko ti treba vremena da napraviš to čudo?
-Duše mi moje, vojvodo, ne mnogo. Ja sam već građu isjek’o u Dragišnicu, pa bi do ujutru na četiri pet pari volova bila dopremljena do Kršla, a onda do sledećeg jutra gotova.
-Ha, sokole! Imaš odobrenje. Uz Božiju pomoć na pos’o.
Kad ču Bjelan kako mu vojvoda dade odobrenje, skoči olako sa tronošca.
Prethodno pozdravivši Lazara, izleće iz šatora. K’o da ga vjetar nosi, dugačkim korakom brzo zamače za glavicu.Osta Lazar pod šator u iščekivanju Bjelanovog plana. A Bjelan k’o Bjelan – ne miruje. Po selu pokupi mobu, a pet pari volova pod jarmom upregnu pa pravac Dragišnica.
Čitavu noć su izvlačili balvane i građu. Noć vedra i lijepa, a Mjesec pun i sjajan, pa osvjietli pregaoce i kalauzi im put. Kad svanu, građa bješe na glavicu iznad Karaule. Vojvoda bi zadovoljan pa reče Bjelanu:
-Sad na pos’o. Da se gone Turci agarjani i svete rane prađedovske. Ha, sokolovi moji, junački Pivljani!
Navali množina. Tupi udarci bradve čuše se o trupce i jelovu građu. Nasta lupnjava i zveket odjeknu niz selo. I Turci na Kršlu čuju i čude se šta se dešava. Ali ustanici ne miruju, otpasali sablje i stavili po strani, pa grade galiju. Sve gredu na gredu, a ukrštaju na ćoškovima i povezuju drvenim klinima. Galija bi ušipljena. Ispod nje postaviše lege koje na vrhu zašiljiše i poviše kao na saone što su. Napraviše dostinu puškarnica prosijecajući debla. Pred smiraj dana galija bi gotova. Obiđe Lazar Sočica čudno borbeno vozilo koje Bjelan načini i bijaše k’o nikad ubijeđen u uspjeh.
Noć dođe i prođe u iščekivanju. Niko ne spava niti miruje. A kad ce Sunce promoli iza golih greda svi bijahu na nogama spremni.
Vojvoda postroji vojsku i zavika:
-Draga braćo, moji Pivljani, evo uz pomoć Boga jedinoga da otmemo ono što je naše odvajkada. Išćerajmo Turke jednom za svagda!
-Živio vojvoda!- povika množina.
Ukrcaše se u galiju. Neki namjestiše puške na puškarnice, a neki guraju dugačkim tojagama i pokreću je. Kad se pomoliše na vrh brda Turci je uočiše i zapucaše. Iako iznenađeni i u nevjerici, osuše po galiji, ali olovo se duboko zari u debla i tu osta. Neprobojna galija za tren oka se pojavi pred samu Karaulu. Nasta opšti metež kod Turaka, a Pivljani ohrabreni osuše vatru. Kad se primakoše uz samu Karaulu povikaše: Juriiš! Iskočiše iz galije, a Turci vidjevši da nema izlaska predadoše se. Pade posljednje uporište u Pivi. Cijela teritorija bi oslobođena.
Brzo se proču način na koji osvojiše utvrđeno Bezuje, pa Bjelana Bakrača i vojvodu Lazara Sočicu gopodar knjaz Nikola pozva na Cetinje. Dođe vojvoda sa Bjelanom, pa kad izađoše pred knjaza, on zavika:
-Dobro mi došli Pivljani! Hrabro ste se držali i zaslužili veliku slavu! U odbrani Otačestva ste stali i junački pokazali.
-Bog ti dobro dao, Gospodaru!-reče Lazar, -evo smo na tvoj poziv došli, pa zapovijedaj.
Ustade knjaz i pripuči na Lazareve prsi medalju za hrabrost, a onda se obrati Bjelanu:
-Ti, sokole, napravi Trojanskoga konja. Eto, sad i mi imamo našeg crnogorskog Trojanca. Aferim, sokole!
-Gospodaru, Bog te živio, ne znam ti ja šta ti je taj konj, niti sam čuo za njega. Ali znam da sam ja dugo dum’o i mislio kako da osvojimo Karaulu.
Nasmija se Gospodar i pripuči Bjelanu medalju, zasluženu.
Obrati se vojvodi Lazaru:
-Kamo te, vojvodo?
-Zapovijedaj, Gospodaru!- reče Lazar.
-Sad kad se proširismo i stvorismo državu, a svijet nas prizna, dužnost nam je da čuvamo slobodu s krvlju stečenu. U Pivi i po čitavoj Crnoj Gori crkve podizati i škole otvarati da se narod pismeni i uči kako i mi mali, ali hrabri, imamo svoga Trojanskoga konja.
-Istinu zboriš, Isusa mi, Gopodaru!- viknu Lazar i pogleda u Bjelana. Njemu ne bijaše jasno o kakvom se konju radi…