-Evo, sjutra će četeres dana kako umrije baba Jekna, ispušti dušu, a da ne jeknu. Vazda mi je bilo smiješno njeno ime. Ne znam ko joj dade takvo ime, ali je bila čestita starica. Kao sve babe u našem selu, bijaše ubrađena u crnu maramu. Ispod pletenog đileta košulja sa ošvicama, pa traveza, a na nogama opanci i vunene singave čarape. U lice nekako ćarna i umilna. Kad bi se nasmijala zasij’o bi zlatan zub, a zlatan joj je bio i progovor. Svo selo je poštovalo i voljelo pa bi joj donosilo škije i po kocku šećera, a ona bi kad neko uđe odma’ turala ibrik na stari fijaker. Znala je pokojnica dočekati, da ti se zakunem, bila je bolji dočeklija no po ljudi.
Domaćin joj je poginuo V ofanzive, ubiše ga SS-ovci, nalet ih bilo, a ona osta sa đecom da se muči u sirotinji i bijedi na opaljenom ognjištu sa samo jednom kozom.
Ne bih vam ja ovo noćas pričo da me Jekna ne spasi po ratu kad ostah bez išta. Spasi me ona i njena koza, objema Bog dao da im duša caruje na nebesima. Bijaše mi, bolan, slađa ona ćikara varevine što mi Jekna dade nego danas ne znam šta. Evo došlo vrijeme, ima se svega, ali ništa nije kao ona ćikara. Valjda bila glad ljuta pa ostala pesta. Janko je umro stavivši pare u usta da dokaže da pare nijesu pomagale da se kupi šaka brašna. A i da je im’o ko prodati ne bi mu prod’o. Pare su mu kraljevske, iz pećine trebješke, a sad drugi vakat, nove pare. Kralju odmjerili od šake do lakta… Vidi budale od mene đe odoh! Koga je briga za moju glad i slačak za varevinom, Jankovim novčanikom i smrti. Ojađela Jekna podiže đecu, sagradi kuću i štalu, brzo zakrdi ovaca i koza. Nekolike krave i konja nabavi. Ma, Bog ih pogleda! Radi se, ima se. Sve je dobro samo kad nema rata. Poženi sinove, a oni odoše u svijet. Stariji Joko, profesor u penziji, a mlađi Mlađen, još radi, ali i on će brzo. Dobi Jekna i unuke, dabogda joj živjeli! I šćeri je tri udala, dvije u grad, a srednja osta u selo. Znate je, Perova žena. Ona je babu obilazila i radila o njoj dok ispušti dušu. Fala joj na tome k’o da je moju majku pazila.
Kad se sinovi oženiše i kćeri poudaše, osta Jekna sama, k’o panj u kući. Često sam išao kod nje. Ako me nema dan odma poručuje da dođem. Ja bi joj unio drvo ili pomog’o u pojatu, a ona po običaju ibrik na stari fijaker, pa mi njena kava bijaše mila, ama skoro k’o ona ćikara varevine što mi dade četeres pete i povrati mi duh.
Sjedeći svaki dan sa Jeknom, zaturali smo priče o svemu, ali mi jednom ispriča i ovo.
Pričala je pusnica lijepo, a znala je i za šalu. Ja vjerujem da je posigur tako bilo. Jekna je bila istinita žena, a i u rodu su joj svi pošteni. Djeca su na nju nalik, nijesu na onog nesretnika te pogibe V ofanzive. Laka mu crna zemlja, bijaše vaška mimo vaške. Pa valjda Bog navi Švabe da ga stuku, a dobra Jekna pretekne sa đecom. U kuću je bilo žuna. Ime mu je bilo Vidak. Bog viđe Jeknu te ga smlatiše. Rekoh, u kući žuna a u selu džangrizalo. Za malo bi iskezilo zube k’o vučijak i zaštektalo da ti oba oka izdere, nalet ga bilo. Đe dadoše Jeknu onoj pogani te se ogriješiše o nju. Ali, ona preživje rat i s njim ne živje duže no devet godina. Da sam bio na Jokovom i Mlađenovom mjestu ne bi je sa njim saranjiv’o, da vaška ne reži i na mrtvu Jeknu. Ali oni misle da je Vidak mučenik i borac. Eno mu digli spomenik s petokrakom od crnog mermera i metnuli sliku, a ono i sa slike reži. Da nema Jeknine slike tačno se u spomenik ne bi moglo gledati.