-Pričaj đede!
-A šta da vam pričam?
-Pa nešto šaljivo i veselo!-zavika omladina i zagraja oko mene.
Bijaše ih šestina lijepih, zdravih i otresitih momaka. Sve rođaci i komšije iz sela. Došli kod mene da sijelimo. Zimsko doba, nema se šta raditi, sav teret metnuti govedima i ovcama. Snijega nema mnogo pa se ne čepaju torine, a još se ovce nijesu počele janjiti, pa u dokolici mladi momci idu te sijele svaku noć, ubijaju dosadu i čamotinju. Đevojaka, Bog dao, nema, pa šala im jedina razonoda. Tako mi zemlje u koju ću, da sam ja na njihovom mjestu, evo koje su mi godine, išao bih za ženama, a možda se i varam. U moje ti je vrijeme bilo drugačije. Ama bolan, nijesi mogao izaći ni na popiš, a da ne sretneš đevojku! A oni je danas ne vide ni na puškomet. Razlika, i to ogromna. Pogledni ti sa druge strane: Jes u moje momkovanje bilo puno đevojaka naše selo, i okolna, ali se nemalo ništa, jad, sirotinja. Pa birkale đevojke, te ovoga oću – te ovoga neću, te ovaj na slabu imanju – te onaj ima dosta braće, ode mu manji dio, te ne valja mu đed, te grdan je, te u tri lijepe… A danas sve drugačije. Svaki auto pod guzicu, televon, robe razne, obuće… Ja da sam im’o opanaka, niko sretniji od mene, kukavca, ne bi bio. U moje vrijeme ako je đevojka bila dobro gledna, ona ti se serdarala, jadna ti majka, ni da je bila vojvoda Lazar Sočica. Svakom ti manu naodila. Birala birka pa izabrala ćorava Mirka! Neke te su bile siromašne, jedva dočekaj da ih neko zaište, pa bježale za ajvanom i potkutnjicom, a ne za momkom. Majke bi šćerima govorile: Uzmi šćeri ovoga, on je jedinac, ne dijeli se ni s kim! Šta će ti onaj, osam ih brâta, da svo selo podijele jopet sirotinja, a ne ono malo muke te imaju!
Danas sve pobjeglo iz sela. Nas pet-šes’ gubalja te je ostalo zauzeli smo selo. Nema, evo, no tri-četiri buljučića brava i tridestoro govedi. Nekad se svaka slamka kosila i svaka dolina orala, a sad nekosina i neorina koliko ti duša oće. Svega nam dosta, nit nam usko nit tijesno. Asvalt i elektrika, te televoni, ovi što ig zovu mobilni. A nama ti je mobilizacija bila zlo. Uz rat te mobilišu u vojsku pa tutnji po brdima i dolinama, puškaraj se, bježi pred silom, gladuj, crkavaj, vuci ranjenike, pasi travu od muke, trijebi uši, deri noktima šugu sa sebe… ma pi! Svani sloboda, a ono te moboliši da goniš škripare i ponovo jad, okončaj to – ono te mobiliši u radne brigade na izgradnji domovine, putevi, pruge, tunjeli. Završi i to – ono u rezervu. Pa Staljin, pa Rusija, pa Informbiro, paaa… u pizdu materinu!
Kad čujem riječ mobilizacija skočio bi’ u jamu. Na ovi televizor ti bi reklama: Počela je opšta mobilizacija, a ja ti stušti iz kuće pa u bijeg, ali me vrati unuk, reče mi da je to reklama za televone. Otad se smijem i sebi i televonima.
I što rekoh – ima svega. Niko te ne goni da radiš džabe, možeš blejati i psovati koga oćeš, i državu i vlast, a mi ne no jezik u vilice i ćut’. Mada ni danas nije lako. Možeš blejati, ali prazna novčanika, ne moraš u vojsku ali prazna stomaka. Svaki vakat svoje breme nosi, pustom težaku nikad lako. Ali jopet ja velim, danas je lako. Bolan, svako sito, bijesno, obučeno, svega dosta, a ništa.
Odoh ja nekud, a ne znam kud. Ko da ti ja znam tumačiti vremena i bremena. Mislim, ako sam se ja oženio – to je lako, ako sam ja proš’o glad, rat, nemaštinu, da drugi nije niko. Ma, bježi đavole!
Momci me pitaju da im pričam o šali, a ja o jadu.
– Oli pričati đede?- reče Jošo.
Trenuh i pogledah u njega, pa u ostale, i osmjehnuh se. Ko zna kolilko bi ja lut’o po vremenima da mi ne prekide misao. Progutah pljuvačku, gorka od gorkih misli, ili od šta već… ili od duvana.
-Lijepa vremena!- zavika Radulovac – Ovo je čudo!
-Bojim se da nam ovo ne iskija na nos!- reče Vojin Miletin.
-Iskijava nam svašta pa neka i snijeg iskija svoje!- rekoh zajedljivo.
-Pričaj bolan, đede!- reče Božo.
-Ama, ne znam šta ću jadan. Pričah li vam ja o ratu?
-A pričo si!- rekoše svi.
-A o po ratu?
-Prič’o! Daj nešto šaljivo!
-Da!- rekoh i maših se kutije duvanske. Dok motam cigar, mislim, kog đavola da im pričam. Nije mi do priče toliko koliko mi ih je žao, jer vidim dosadno im, a druge razonode nema.