“Ne daj mi nikada da odem” u osnovi je naučno-fantastičan roman, mada će čitaocu to postati jasno tek poslije stotinak i više strana, kada se utisak o tome da je svijet o kojem Išigurova junakinja, Kejt, pripovijeda nekako drugačiji i blago, tek toliko da zagolica znatiželju i održi pažnju, začudan, misteriozan, halucinantan.
Pripovijest prati odrastanje i dalju sudbinu dva ženska i jednog muškog lika – same Kejt, Rut i Tomi – te se, dakle, služi i slikom ljubavnog trougla, čiju stereotipnost Išiguro uspijeva da prevaziđe, iznenađujući čitaoca tamo gdje je iznenađenje najneočekivanije.