Ovaj slavni svetac, koji se slavi u cijelom svijetu, bio je sin jedinac svojih slavnih i bogatih roditelja, Teofana i None, stanovnika grada Patare, u Likiji. Sveti Nikola se duhovnom životu naučio od svog strica Nikolaja, episkopa patarskog, i zamonašio se u manastiru Novi Sion, koji je osnovao njegov stric.
Nakon smrti roditelja, Nikolaj je nasljednu imovinu podijelio siromasima, ne zadržavajući ništa za sebe. Kao sveštenik u Patari proslavio se svojim milosrđem, iako je svoja djela milosrđa pomno skrivao, ispunjavajući riječ Gospodnju: „Da ne zna lijeva ruka tvoja šta radi desnica tvoja“ (Mt 6, 3). Kada se predao samoći i tišini, misleći da će tako živjeti do smrti, odozgo mu se začuo glas: “Nikolaje, idi na podvig među narod, ako hoćeš da se od Mene ovenčaš.” Odmah potom, po čudesnom Promislu Božijem, izabran je za arhiepiskopa grada Mire u Likiji. Milostiv, mudar, neustrašiv, Sveti Nikola je bio pravi pastir dobri svome stadu. Za vrijeme progona kršćana pod Dioklecijanom i Maksimijanom, bačen je u tamnicu, ali je i u tamnici poučavao ljude zakonu Božjem. Prisustvovao je Prvom vaseljenskom saboru u Nikeji i, iz velike revnosti za istinom, udario rukom jeretika Arija. Još za njegovog života, njegov narod ga je smatrao svecem i pozivao ga u pomoć u patnji i bijedi i javljao se, u snovima i na javi, onima koji su ga prizivali, podjednako lako i brzo blizu i daleko, i pomagao. Svjetlost je sijala s njegovog lica kao s lica Mojsija, a on je samim svojim izgledom unosio utjehu, tišinu i dobronamjernost među ljude. U starosti se malo razboleo i upokojio se u Gospodu, vrijedan i plodan, da se vječno raduje Carstvu nebeskom, nastavljajući da pomaže vernim čudima na zemlji i da slavi Boga svoga. Umro je 6. decembra 343.