Nasilje u porodici posmatra se uglavnom kao partnersko nasilje, što za posljedicu ima da nasilje nad djecom najčešće ostaje nevidljivo, kaže za Portal RTCG izvršna direktorica SOS telefona za žene i djecu žrtve nasilja, Biljana Zeković.
Nasilje najčešće ostaje u četiri zida, ali smo dužni da prepoznamo signale, navodi porodični terapeut Dijana Popović Gavranović.
Da najteži oblici nasilja nad ženama neminovno ugrožavaju i djecu pokazuju svakodnevni podaci SOS telefona Podgorica.
„U 85 odsto slučajeva žene koje su pozvale SOS telefon imale su djecu, a direktna ugroženost djece je evidentirana kod 70 odsto od svih slučajeva zlostavljanih žena koje su nam se obratile za pomoć. Djeca zlostavljanih žena najčešće su ugrožena psihički, fizički i materijalno, istovremeno. Vid stepena ugroženosti, prema raspoloživim podacima, u zavisnosti je od starosti djeteta“, kazala je Zeković.
Direktorica Sigurne ženske kuće (SŽK) Ljiljana Raičević objašnjava za Portal RTCG da se većina žena odlučuje da napusti bračnu zajednicu, prvenstveno zbog nasilja nad djecom, a ne nasilja koje same trpe.
Naše sagovornice iz udruženja koja pomažu žrtvama nasilja navode da se potvrđuje u praksi kako postoje određene predispozicije koje dijete čine potencijalnom žrtvom.
„U Sigurnoj ženskoj kuci je od njenog otvaranja boravilo devet i po hiljada žena i djece. Majke rijetko dolaze same, a najbrojnija je do sada porodica sa sjevera Crne Gore, majka sa sedmoro djece“, kazala nam je Raičević.
Zlostavljanje djece, tvrdi ona, javlja se u raznim oblicima, obično je fizičko zlostavlajnje povezano sa emocionalnim, a zanemarivanje je dio svih oblika torture nad djetetom.
„Ono što, moglo bi se reći, predstavlja pravilnost jeste da jedan roditelj inicira zlostavljanje, dok se drugi javlja kao pasivan učesnik, tako što podržava ili dopušta takvo nasilje“, kazala je Raićević, napominjući da je njihova praksa pokazala da je rizičan upravo mlađi dječiji uzrast.
„Mnoga djeca su nam dolazila sa modricama koje su bile stare po nekoliko dana što dokazuje da se majka ne odlučuje odmah po izbijanju sukoba da pobjegne sa djetetom. Karakteristično je nošenje neadekvatne odjeće, kako bi se prikrili tragovi nasilja i objašnjavanje djetetovih povreda njegovom nespretnošću“, kaže ona.
Porodični terapeut, Dijana Popović Gavranović, za TVCG kaže da je nasilje teško otkriti, jer ono „često pokušava da se sakrije u četiri zida“.
„Međutim, djeca koja su izložena nasilju su svuda oko nas“, kazala je Popović Gavranović.
Dužni smo, kaže ona, da prepoznamo sitne signale koje ta djeca šalju.
Nekada su ti tragovi nasilja vidni i na tijelu djeteta, te signale moramo primjetiti, a ne samo proći pored te djece. Svi smo dužni da primjetimo kada je nešto drugačije“, kazala je ona.
Za krivično djelo zapuštanje i zlostavljanje maloljetnog lica zakonom je propisana kazna zatvora do osam godina, ali praksa kaže da su crnogorski sudovi u tim predmetima izricali uslovne ili kazne rada u javnom interesu.
Zbog izvršenja krivičnog djela – zapuštanje i zlostavljanje maloljetnog lica iz člana 219 Krivičnog zakonika Crne Gore, u 2016. godini prijavljeno je 14 lica, a sa neriješenim prijavama iz ranijeg perioda u radu je bilo prijava protiv 15 lica.
Državni tužioci su protiv devet lica odbacili krivičnu prijavu, protiv četiri je podnijet optužni predlog, dok je na kraju izvještajnog perioda ostala neriješena prijava protiv dva lica.
Djeca rijetko traže pomoć i zaštitu kod zlostavljanja, smatrajući da su kažnjena za nešto što su loše učinila. Ipak, SOS telefon prima pozive i od njih, medjutim, kako nam je kazala Biljana Zeković, dijete se najčešće javljaju tražeći pomoć za svoju majku.
Protiv pet lica donijeta je osuđujuća presuda, od čega protiv četiri lica izrečena je uslovna osuda, a protiv jednog lica rad u javnom interesu.
Popović Gavranović konstatuje poseban problem: „Ono čemu smo svjedoci jeste i mali broj službaenika koji radi na prevenciji i zaštiti djece koja su žrtve nasilja“.
Sa druge strane, Biljana Zeković smatra da je zaštita djece od nasilja najslabija karika u institucijama sistema, čak i u najdrastičnijim primjerima nasilja.
„U Crnoj Gori ne postoje krizni centri za zlostavljanu djecu, kao ni bilo koji vid podrške u smislu obezbjeđivanje neophodnog psihosocijalnog tretmana. Izuzetno je mali broj hraniteljskih porodica obučenih za brigu o djeci sa iskustvom nasilja. U rijetkim situacijama kada se djeca izmještaju iz nasilne porodice, smještaju se uglavnom u dječji dom u Bijeloj ili izuzetno rijetko u srodničku porodicu. U Crnoj Gori takođe ne postoji praksa oduzimanja roditeljskog prava zbog nasilja nad djecom, osim u situacijama kada roditelji sami zanemare tj. napuste djecu, pa je država primorana da ih zbrine i da se njeni organi postave za zakonskog staratelja“, rekla je ona.
Da crnogorske institucije imaju kapacitet da se suprotstave nasilju u porodici, pa i nasilju nad djecom, smatra Maja Raičević iz Centra za ženska prava, ali je za to , dodaje, potrebna volja. Svi moramo uočiti, ali i prijaviti nasilje.
„Svi građani koji znaju da postoji nasilje, dužni su da ga prijave. Postoji i zakonska obaveza za to, propisana Krivičnim zakonikom, a Zakon od zaštite od nasilja u porodici propisuje da su sva službena lica koja posumnjaju na nasilje, dužna i da ga prijave. Tu mislim na pedagoge, psihologe, ljude zaposlene u školama, mislim na zdravstvene radnike koji su nekad prvi u lancu koji mogu da pomognu. Apelujem da se ozbiljno shvati ta obaveza, da ljudi koji su dužni počnu da prijavljuju nasilje“, navela je Raičević.
Građani mogu anonimno da prijave nasilje na broj 122 ili pozivom nekoj od NVO.