Žilama za kamen! Za siv, podlovćenski kamen opak
na samom spoju visova uvis i visova naopačke.
Izubijano, skrutnuto korijenje isprepleti i zakopaj,
pokuči prste, raskljuni i zakljuni kao mačke.
U sami kamen! U zavičajne, od mora slane ljute kore
bušačem korijena, hiljadu i jednom radnom žilom!
I svaku izračvaj u kliješte, naiviči i nabrusi kao borer,
produžuj, sekund po sekund, jedva vidljivo živo šilo!
I pipaj. U pukline uđi. Prinesi borere kišnoj ospi
po kamenu. I steži kliještima žila – melji petit.
Petit brašna. I ne nađeš li damar vode, znojem pospi
i skaši brašno, hrani se kamenom – kamen jedi!
I postaj kamen. Kameno-uljanom i slanom štavom
svoju kožuuštavi, osivi, okori, nakvrgaj. Kamen jedi!
Vrijedi – za školjke cvjetova, noću morske, za list dožud,
za kapi maslinki, s peteljkama kapi – da, vrijedi!
Miriši, s pripeke, na kamen otučen kamenom koji prska,
miriši, u kiši zimskoj, na memlu i mamurluk kao tuljan.
Štiti se od žege – nek list tvoj, što gušći, bude hrskav,
i ozdo sivo – zelen, a ozgo i zelen i nauljan.
I pčele cvjetova – u zrak, niz vjetar pčele, da na
maljenakupe zemlje
i saspu na krš, u škrape izduben i izgreben.
I gustom mrežom sjenke, k večeri, što kasnije to sve dalje,
hvataj sjenku zemlje. I navuci je, u podne, oko sebe
Vrijedi! Makar hlad pod tobom ne postao čak ni troskot,
makar žile, makar korijen bio i premoren i izguljen, –
vrijedi – za glas granja, školjke cvjetova, za list prosto,
za viske maslinki, zelene, modre – kristal s uljem!
A ustreba li, isprošupljuj se do u račve. Budi sedra,
budi raspeta, stojeća mreža od rudače i oksida.
Isprošupljuj se – da naperene pneumatičke puške vjetra,
promašujući kroz šupljine, ne svale ispod zida!
A kad uz more, skrđeni beskonačno, potiskivani s juga jugom,
gojazni, crni, kosmati, nagrcaju nilski konji
talasa, i prazneći nozdre, tiskajući se, zajahuju jedan drugog,
zapljuskuju – da se razjedeš u soli i u tonji.
Ti se ukruti, ti se napregni, izuvijaj se u grč smrtan
i znoj se uljem, iznoj se od žila pa do tučka.
Vrijedi – za noć jednu, noć iščekivanja, kad ti se, iza brda,
svjetionik, igrajući se, čas javlja, a čas čučka.
Vrijedi – da bar jednom, kad mrak obezliči, zgužva kopno, –
ribaru nad svijećom, što žar razgrće rukama, budeš: svoji.
Vrijedi – za cigla tri cvijeta, za tri kapljice ulja s opnom;
vrijedi – da se, uspravno, prosto stoji!