Tek nekolicina ljudi godišnje obiđe Kanjon rijeke Kolke zavučen u visoke peruanske Ande. Do njega se dolazi starim prašnjavim putem kroz sprženu zemlju nalik na mjesečevu površinu. Putovanje je donekle i opasno jer ledene bujice, koje jure niz planine čiji vrhovi prelaze 4000 metara, nerijetko odnesu dio puta pa se umjesto kolovoza pred vama odjednom stvori nepregledni ambis. Može se slobodno konstatovati da je ovaj predio odsejčen od ostatka svijeta.
Nagrada za upornost onima koji se ipak domognu nekog od okolnih vrhova je pogled koji oduzima dah. Pravilan usijek koji izgleda kao je uklesan jednim udarcen indijanske sjekire proteže se kilometrima u dubinu i u nedogled u dužinu. Po dolini su razbacani ugašeni vulkani a stijene nevjerovatnih oblika i šara podsjećaju nas kako priroda umije da se zaigra. Obrisi ugašenih vulkanskih kupa raštrkani su svugdje po horizontu. Ima ih čak 86 i po njima je mjesto dobilo ime Dolina vulkana. Između nje i Pacifika razbacano je na hiljade bijelih stijena. Ukrašene su neverovatnim crtežima. Na nekima se jasno vidi crtež sunčevog diska, na drugoj pak zmije, lame i ostalih životinja ovih predjela. Neke su veoma misteriozne jer se na njima vide skice ljudi koji na glavama imaju nešto poput kacige. Ne zna se ko je crteže izradio ali se zna da su veoma stari i da je nemoguće da predstavljaju astronaute (na koje pomalo podsećaju) pa mnogi tvrde da da su na njima crteži vanzemaljaca sa kojima se neko nomadsko pleme ove puste zemlje nekada srelo.
A kada već pominjemo plemena red je naglasiti da surova i gotovo neživa priroda nije nikada predstavljala dovoljan razlog za odlazak odavde pripadnicima plemena Koljagve. Za sebe kažu da potiču sa padina šiljatog i snijegom pokrivenog vulkana Koljagvate a da bi i sami podsećali na zemlju svog porijekla nose izrazito šiljate šešire pomalo smiješnog oblika. Veoma su stidljivi i neobični modernim ljudima.
Ni biljke i životinje nisu odustale od ove surove i puste zemlje. Ali su se prilagodile i postale jedinstvene. Najdominantnija biljka podsjeća na loptu sa ogromnim bodljama. U pitanju je biljka puja iz čijeg loprastog stabla rastu listovi dužine između metar i dva načičkani povijenim bodljama koje odbijaju životinje. Biolozi vjeruju da se ova biljka hrani pticama koje nekako sviju gnijezdo među njenim listovima. Hemijska jedinjenja koja ova biljka luči potom razlažu tijelo ptice i time obezbeđuju materije za rast i razvoj.
Tijela malobrojnih kopnenih životinja i drugih ptica hrana su najvećeg svetskog lešinara, andskog kondora. Ptica grandiozne veličine (raspon krila do 3,5 m) prilagodila se opstanku na taj način što po 5 godina ne nosi jaja sve dok se jake oluje ne obruše na mjesečev pejzaž Anda. Posle oluje tijela raznih životinja ostaju razbacana po kanjonu rijeke Kolke. A to znači izobilje hrane za kondore i njihove mladunče.
Prava je šteta što za jedan od najdubljih svjetskih kanjona sa nevjerovatnim pejzažom, biljkama, životinjama i ljudima skoro niko nije ni čuo. A možda je i tako bolje. Ljudi ono što otkriju često i unište.
Izvor: zanimljivageografija.rs