Mahmud Derviš, pjesnik otpora, rođen na području Galileje, jedan je od najistaknutijih palestinskih pjesnika. Poeziju Mahmuda Derviša karakteriše široka upotreba simbolizama karakteristična za arapsku knjževnost. Mahmud Derviš dobitnik je brojnih nagrada za svoj poetski opus.
Rubaije
Domovino! Ljubav prema tebi
Ništa mi ne dade, osim krsta grede,
Domovino, o domovino, lijepa li si,
Uzmi oči, uzmi srce – draga moja!
Ja u tabutima svojih dragih pjevam,
bešikama svojih dragih mališana!
Krv djeda meni se vraća, sačekaj me,
Na kraju noći je dan!
Miris ljiljana neće saznati za glad noža,
Moja draga ne spava…
Pjevat ću, propovjedaonica stihova mojih nek budu vješala moja,
I ljudi u miru neka budu.
Najljepše su pjesme koje čitač svaki
Napamet nauči.
Kad se ljudi ne napiju pjesama k’o vode sa česme,
Reci, zar ja kriv sam samo?
Ponekad se sjetim vitezova, Lejle, beduina,
Pastira koji muzu deve na zalasku sunca,
Ne zaželjeh, zemljo, doba neznaboštva,
Jer sutra je bolje od danas i juče.
Zabačen hodnik, od trnja, i dalje je prolaz,
Koraci će mu stići godine neke,
Kad odrast će unuci onoga ko sudbini život produži,
Čupajuć’ stijene i očnjake tame…
Iz zatvorskih rupa – imao sam susret sa očima koje narandže,
I zagrljajem mora, horizontom širokim!
Kad se crnina tuge zbije jedne noći,
U kosi moje voljene doći će utjeha s ljepotom noći!
Naša ljubav je dlan pritisnut o drugi
Hodamo, pa glad pogačom blažimo,
U noći, kad je hladno, štitim te trepavicom
I pjesmama koje do sunca sežu!
Ništa ljepše nego piti čaj navečer
Pričati o djeci
Da se ne viđamo u tajnosti
I od radosti da plačemo!
Neću smrt sve dok Zemljom pjesme kruže
I dok oči ne spiju…
A kad smrt me bez dozvole snađe, protiviti se neću
Nego je zamoliti da oplačem kraj!
Ne nađoh dje spavat ću, i nema
Kreveta a da na njeg tijelo opružim
Prođe prostitutka, bez pozdrava:
Dvadeset funti, gospon, ako hoćete!