Međunarodni praznik rada – 1. Maj – obilježava se u spomen na velike radničke demonstracije održane u Čikagu (SAD) 1886. godine.
Demonstracije su organizovane iz protesta zbog neispunjenja zahtjeva radnika za poboljšanjem uslova rada. No, 1. Maj ima i mnogo veče značenje za radnički pokret od same uspomene i odavanja počasti ovim hrabrim ljudima – on predstavlja ujedno i dan svjetske radničke solidarnosti. To je trenutak da se prisjetimo borbi iz prošlosti i pokažemo našu nadu u bolju budućnost. Dan da se prisjetimo i shvatimo da je napad na jednog napad na sve.
Kako je sve počelo? Veoma loši uslovi rada, radno vrijeme od 10, 12 i više sati dnevno, rad subotom, a djelimično i nedeljom, niske dnevnice, nikakvo osiguranje – samo su neki od razloga koji su radnike širom svijeta prisiljavali da se počnu boriti za svoja prava i da se suprotstave kapitalističkom uništavanju. U drugoj polovini 19. vijeka situacija se, posebno u SAD, sve više zaoštrava, jer su radnici, uvidjevši da pojedinačno ne mogu postići ništa, počeli da se organizuju – osnovano je više radničkih organizacija. Radničke unije bile su zasnovane na neposrednoj kontroli od strane običnih ljudi, sa dna ka vrhu, odražavajući na taj način vrstu društva kom su stremili.
Putem svojih predstavnika radnici su od poslodovaca zahtijevali osmočasovno radno vrijeme – tom problemu su posvetili veliku pažnju. Tada je i nastala ona popularna podjela radnog dana na 3 x 8 sati – 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati kulturnog uzdizanja! Postavljen je i svojevrstan ultimatum – ovi zahtjevi upućeni kapitalističkim poslodavcima i vlastodršcima trebali su biti ispunjeni do 01. maja 1886. godine. Međutim, do ispunjenja nije došlo – poslodavci su odbili svaku pomisao na bilo kakve ustupke. U to vrijeme vladajuća klasa u SAD shvatila je da njene profite i moć potkopava direktna akcija ujedinjene radničke klase. Odgovor zahtjevima radnika bio je – nasilje! Vladavina terora nadvila se naročito nad Čikago. Sastajališta, kancelarije sindikata, štamparije i privatni stanovi bili su (obično bez upozorenja) predmeti čestih policijskih racija. Mnogi osumnjičeni su bili prebijani, a neki i podmićivani s namjerom da rade protiv svojih kolega kao tzv. štrajkbreheri.
Ogorčeni ovakvim odlukama poslodavaca radnici su organizovano, ali i spontano počeli izlaziti na ulice. Štrajkovi su zahvatili mnogo velikih gradova SAD, a najveće demonstracije, u kojima je učestvovalo više od 70.000 radnika, pogađaju Čikago. Proizvodnja je bila paralisana.