Hristos vaskrse, voskrese ili uskrsnu? Da li je „vaskrese” pravilno? Ta pitanja često se mogu čuti u narodu.
Dakle, otkud tri oblika jednog istog glagola? Od srpskoslovenskog, ruskoslovenskog i savremenog srpskog jezika, tačan je odgovor. Prvi književni jezik koji su Srbi koristili bio je staroslovenski – jezik kojim su govorili Sloveni i čiji prvi pisani tragovi su ostali iz perioda između devetog i 11. vijeka.
U najstarijem srpskom lingvističkom spomeniku – Miroslavljevom jevanđelju, pisanom početkom 11. vijeka, počinju da se prepoznaju i pojedine glasovne crte srpskog narodnog jezika.
Od tada pa sve do 17. vijeka prepisivači su sve više unosili u osnovni tekst osobine svog narodnog govora, stvarajući tako pisanu srpsku redakciju staroslovenskog jezika, odnosno srpskoslovenski jezik.
Na srpskoslovenskom, osim crkvenih tekstova, pisani su i poslovni dokumenti, ugovori, odredbe i naredbe vladara i feudalaca, proglasi i zakoni, a crkvena služba odvijala se na, sad razumljivijem, srpskoslovenskom jeziku.
Hristos vaskrse! – glasio je tada uskršnji, tačnije, vaskršnji pozdrav, prije nego što se početno „v” s poluglasom pretvorilo u današnje „u”. Sve to odrazilo se i na crkvu, koja je, iako se i dalje držala ruskoslovenskog jezika i pisma, u službu postepeno uvodila i narodne verzije molitvi.
Te nam otud i pozdrav „Hristos uskrsnu” i Uskrs. Ipak, reforma jezika značila je i zvanično uvođenje ruskoslovenskih izraza u naš savremeni jezik, naročito onih vezanih za duhovnost, religiju, filozofiju. Narodno „Hristos uskrsnu” nije zaživjelo, najviše zahvaljujući jakom uticaju crkvene službe na ruskoslovenskom jeziku. Tako se danas pozdravljamo s „Hristos voskrese” (ruskoslovenski) i „Hristos vaskrse” (srpskoslovenski).
Ostale varijante, kao što su „Hristos vaskrs”, „Hristos voskrse” ili „Hristos vaskrese” nepravilna su i nesrećna mješavina i pokušaj da se snađemo između Srbije, Rusije i istorije.