Praznici su nekada imali drugačiji ritam. Dani su bili sporiji, a očekivanja manja. Nije se jurilo savršenstvo, nije se mjerilo ko ima više, niti se praznična radost tražila u izlozima. Ljudi su se okupljali, razgovarali, dijelili ono što imaju – i to je bilo dovoljno.
Danas su praznici glasniji. Više svjetla, više reklama, više poruka o tome kako bi “trebalo” izgledati slavlje. Sve je dostupnije, ali nekako i udaljenije. Umjesto iščekivanja, često dolazi umor. Umjesto radosti – pritisak da se sve postigne na vrijeme.
Ono što se promijenilo jeste način na koji slavimo. Nekada se pripremalo danima, ali bez žurbe. Danas imamo više izbora, ali manje strpljenja. Nekada su pokloni bili skromni, ali pažljivo birani. Danas su često veći, skuplji, ali zaboravljeni već sutradan.
Ipak, mnogo toga je ostalo isto.
Praznici i dalje bude nostalgiju. I dalje nas vraćaju uspomenama, ljudima kojih više nema, trenucima koje bismo voljeli ponovo proživjeti. Miris domaće hrane, toplina doma, osjećaj da pripadamo – to se nije promijenilo, bez obzira na vrijeme u kojem živimo.
Nije se promijenila ni potreba za bliskošću. Bez obzira na tehnologiju, poruke i društvene mreže, ništa ne može zamijeniti razgovor oči u oči i zagrljaj koji traje malo duže. Praznici su i dalje podsjetnik da nismo sami.
Možda je najveća razlika u nama. Danas znamo više, ali osjećamo manje. Zato je važno vratiti se onome što nije nestalo: jednostavnosti, zahvalnosti i prisutnosti.
Jer praznici nisu ono što kupujemo, već ono čega se sjećamo.
A to se, uprkos svemu, nikada nije promijenilo.