Svake godine, čim se praznična svjetla ugase, počne ista priča – januarska depresija. Neki je olako odbacuju kao izgovor, drugi je osjećaju u svakom teškom jutru. Pa šta je istina?
Januarska depresija nije mit, ali nije ni isto što i klinička depresija. Češće je riječ o kombinaciji umora, emotivnog pražnjenja i naglog povratka u realnost. Nakon sedmica očekivanja, druženja i simbolične topline, dolazi mjesec koji je tih, dug i često siv.
U januaru dani su kraći, tijelo dobija manje svjetlosti, a energija prirodno opada. Uz to dolaze finansijske brige, povratak obavezama i osjećaj da se “mora” krenuti ispočetka, i to odmah, snažno i motivisano. A većina ljudi se zapravo osjeća iscrpljeno.
Ono što dodatno otežava jeste pritisak da nova godina mora početi s velikim planovima, ciljevima i pozitivnim stavom. Kada se to ne desi, ljudi misle da s njima nešto nije u redu. A često je sasvim normalno – tijelo i um traže pauzu.
Važno je razlikovati prolaznu januarsku tugu od ozbiljne depresije. Ako osjećaj bezvoljnosti traje sedmicama, prati ga beznađe, nesanica ili gubitak interesa za sve, tada je važno potražiti stručnu pomoć. Briga o mentalnom zdravlju nije slabost.
Ako je, međutim, riječ o blagoj težini koja dolazi s januarom, rješenje nije forsiranje. Dozvolite sebi sporiji ritam. Manje planova, više sna. Više dnevne svjetlosti, šetnje, toplih obroka i nježnosti prema sebi.
Januar nije mjesec za dokazivanje.
On je mjesec prilagođavanja.
I nije slabost ako vam treba malo više vremena da se ponovo osjetite dobro. To nije depresija – to je ljudskost.