Antun Gustav Matoš jedan je od najvažnijih pjesnika hrvatske moderne. Njegova poezija obilježena je snažnim emocijama, simbolizmom i melankolijom, a često kroz motive prirode govori o ljubavi, gubitku i prolaznosti života. Posebno je poznat po tome što u jednostavnim slikama uspijeva prenijeti duboka unutrašnja stanja.
Pjesma „Utjeha kose” govori o čežnji, uspomeni i neizbrisivom tragu voljene osobe. Kosa voljene žene postaje simbol sjećanja koje ostaje i onda kada osoba više nije prisutna, pretvarajući tugu u nježnu, tihu utjehu.
Utjeha Kose
Gledo sam te sinoć. U snu. Tužan. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.
Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.
Sve baš, sve je mrtvo: oči dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,
U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: — Miruj! U smrti se sniva.