Nikola Balević, rođen 1998. godine u Beranama, po pozivu je vajar. Svoj formalni umjetnički put započeo je na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju, gdje je diplomirao 2020. godine, a trenutno privodi kraju master studije na studijskom programu Vajarstvo.
Tokom ovog dosadašnjeg puta, njegov rad je prepoznat kroz nekoliko značajnih priznanja, među kojima su Godišnja nagrada Univerziteta Crne Gore za najboljeg studenta master studija na studijskom programu Vajarstvo (2022), kao i Specijalna nagrada na međunarodnoj izložbi umjetničkih zastava u Novom Sadu, u okviru projekta “Evropska prestonica kulture 2022”.
U razgovoru Nikola Balević govori o svom umjetničkom putu, stvaralačkom procesu, odnosu prema materijalu, inspiraciji i porukama koje želi da prenese kroz svoje skulpture.
Kako biste se predstavili ljudima koji se prvi put susreću sa Vašim radom?
“Moje ime je Nikola Balević, rođen sam 1998. godine u Beranama i po pozivu sam vajar. Svoj formalni umjetnički put započeo sam na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju, gdje sam diplomirao 2020. godine, a trenutno privodim kraju master studije na studijskom programu Vajarstvo. Tokom ovog dosadašnjeg puta, moj rad je prepoznat kroz nekoliko značajnih priznanja, među kojima su Godišnja nagrada Univerziteta Crne Gore za najboljeg studenta master studija na studijskom programu Vajarstvo (2022), kao i Specijalna nagrada na međunarodnoj izložbi umjetničkih zastava u Novom Sadu, u okviru projekta “Evropska prestonica kulture 2022″. Sebe bih opisao kao stvaraoca koji kroz opipljive, čvrste materijale pokušava da materijalizuje neopipljive ljudske emocije i duhovna stanja.”
Kako je izgledao Vaš prvi susret sa vajarstvom i šta Vas je privuklo ovoj umjetničkoj formi?
“Prvi susret se dogodio još u ranom djetinjstvu kada sam od parčeta drveta pravio razne ptice i portrete sa kojima sam se igrao. Dok se prvi ozbiljniji susret sa trodimenzionalnom formom desio u Srednjoj likovnoj školi Petar Lubarda na Cetinju, zatim na akademiji i to je bio momenat potpunog prepoznavanja. Za razliku od dvodimenzionalnog platna, vajarstvo mi je ponudilo fizičku prisutnost, težinu i prostor u kojem skulptura živi zajedno sa nama. Privukla me je ta taktilnost – činjenica da oblik ne stvaram samo vizuelno, već i fizičkom snagom, dodirom i savladavanjem otpora samog materijala.”
Kako nastaje jedna Vaša skulptura – od prve ideje do završnog djela?
“Proces je dugotrajan i slojevit. Sve počinje od unutrašnjeg mira ili misli koja traži svoj oblik. Ponekad crtam skice da bih fiksirao ideju, ali pravi dijalog počinje tek u ateljeu, kada se suočim sa sirovim materijalom. Od tog momenta, proces je mješavina discipline, fizičkog rada i intuicije. Tokom rada dolazi do stalnog balansiranja između onoga što sam zamislio i onoga što mi sam materijal, poput kamena, drveta ili metala, dozvoljava ili nameće.”
Šta je najčešće početni impuls za stvaranje: emocija, ideja, materijal ili neka životna priča?
“Početni impuls često bude proživljavanje određenih emocija. Ipak, nekad taj impuls doživim i kada samo ugledam materijal – određeni kamen ili drvo me svojim oblikom podsjetite na neku životinju, nakon čega ga uzmem i uz malo dorade oslobodim formu koja je već bila skrivena u njemu.”
Koje materijale najviše volite da koristite i kakvu ulogu oni imaju u Vašem stvaralačkom procesu?
“Koristim skoro sve materijale, ali najčešće stvaram skulpture u metalu i kamenu. Biram ih jer su suprotnost jedan drugom, a na kraju jako postojani i otporni. Metal dozvoljava agresivniji pristup i ostavlja mogućnost za ispravljanje grešaka. Sa druge strane, sa kamenom morate biti nježni; tu prostora za grešku nema i on zahtijeva promišljanje nekoliko udaraca unaprijed.
Sviđa mi se taj adrenalin koji doživljavam jer prostora za grešku nema.”
Postoji li djelo koje zauzima posebno mjesto u Vašem opusu i zbog čega?
“Posebno mjesto u mojoj kolekciji zauzima portret Ovna. Koja je nastala 2018. godine. To je moja prva skulptura u metalu, na kojoj sam učio tehniku zavarivanja, i zbog toga mi je jako draga.”
Koje teme i poruke najčešće istražujete kroz svoje skulpture?
“Trenutno svojim radom istražujem sam život, ljudsku emociju, anatomiju, odnose čovjeka i prirode, kao i duboku povezanost čovjeka i Boga.”
Gdje pronalazite inspiraciju za sva sopstvena djela?
“Inspiraciju pronalazim u svakodnevnom životu, šetnjama i, prije svega, u svom miru.”
Kako biste opisali svoj umjetnički izraz i po čemu mislite da je Vaš rad prepoznatljiv?
“Svoj umjetnički izraz bih opisao kao jedan savremeni odgovor na vječna pitanja o čovjeku, prirodi i duhovnosti. Mislim da je moj rad prepoznatljiv upravo po tom dijalogu između materijala i tananosti ljudske emocije koju pokušavam da utkam u svaki komad.
Takođe se svojim radom bavim i reciklažom gdje vajarskom interpretacijom savremenog otpada kao fosilnih ostataka jedne kulture, nastaje specifično uobličen identitetski znak savremenog društva, te skulpture predstavljaju svojevrsnu kritiku savremenom čovjeku i nekontrolisanom odlaganju otpada.”
Koliko su u Vašem radu prisutni lični doživljaji, sjećanja i iskustva?
“Prisutni su u svakom zarezu i svakom varu. Skulptura je direktan proizvod svega što proživljavam, onoga što me smiruje, tišti ili raduje. Čak i kada radim formu inspirisanu životinjom ili prirodom, u nju utkivam svoja sjećanja i trenutno emotivno stanje. Umjetnost je, na kraju krajeva, najiskrenija autobiografija jednog stvaraoca.”
Koliko je za vajara važna tehnika, a koliko osjećaj i intuicija tokom stvaranja?
“Tehnika je zanat i baza bez koje se ne može – ona je jezik kojim govorite. Posebno u radu sa metalom i zavarivanjem, ili sa zahtjevnim klesanjem kamena, morate vladati tehnologijom da biste ideju uopšte materijalizovali. Međutim, tehnika bez intuicije i osjećaja ostavlja skulpturu hladnom i praznom. Prava umjetnost nastaje u sublimaciji oba elementa: zanat vam daje sigurnost, a intuicija slobodu da udahnete život u materijal.”
Kako izgleda jedan Vaš dan u ateljeu?
“Moj dan u ateljeu je spoj fizičkog rada i traženja unutrašnjeg mira. Sve počinje u tišini, uz posmatranje materijala i promišljanje narednih koraka. Kada rad krene, a atelje postaje dinamično mjesto – čuje se zvuk brusilice, sijevaju varnice zavarivanja ili odjekuju udarci dlijeta u kamen. To je fizički iscrpljujući, ali mentalno nevjerovatno ispunjavajući proces u kojem često izgubim osjećaj za vrijeme.”
Koji je najveći izazov sa kojim se suočavate tokom izrade skulpture?
“Najveći izazov je zadržati primarnu emociju i svježinu ideje tokom dugotrajnog procesa izrade. Kada radite sa teškim materijalima, realizacija traje danima ili nedjeljama. Izazov je ne dozvoliti da zanatska rutina ili umor uguše onaj početni impuls koji me je pokrenuo da uzmem baš taj komad metala ili kamena.”
Kako reagujete kada publika ili kritika drugačije protumače Vaše djelo od onoga što ste Vi željeli da izrazite?
“To me uvijek raduje. Onog trenutka kada završim skulpturu i izložim je, ona više nije samo moja – ona počinje da živi svoj samostalni život. Svaki posmatrač u nju unosi svoja iskustva, strahovanja i emocije. Ako neko u mom radu prepozna nešto potpuno drugačije od moje prvobitne zamisli, to znači da je skulptura pokrenula dijalog, a to je najvažnija uloga umjetnosti.”
Da li smatrate da umjetnost danas ima dovoljno prostora i pažnje u društvu?
“Živimo u vremenu brzih informacija i vizuelne prezasićenosti, pa se nekad čini da umjetnost gubi svoj prostor. Međutim, upravo zbog te brzine, ljudima je više nego ikad potreban onaj mir i zaustavljanje vremena koje umjetnost nudi. Prostora možda nema previše na površini, ali pažnja onih koji istinski traže suštinu i dubinu nikada ne izostaje. Na nama, mladim umjetnicima, je da se svojim radom za taj prostor izborimo.”
Kako vidite odnos tradicionalnog vajarskog zanata i savremenih umjetničkih pravaca?
“Za mene su oni u neraskidivoj vezi. Ne vjerujem u savremeni izraz koji nema uporište u tradicionalnom vajarskom zanatu.
Kamen i metal su vječni materijali koji zahtijevaju poštovanje klasičnih zakonitosti forme i statike. Moj cilj je da koristeći te tradicionalne, bazične tehnike ponudim savremeni senzibilitet i odgovor na pitanja današnjice. Tradicija je tu da nam da čvrst oslonac, a ne da nas ograniči.”
Na čemu trenutno radite i koje projekte planirate u budućnosti?
“Trenutno sam potpuno posvećen završetku svojih master studija i radu na novim skulpturama koje će zaokružiti taj ciklus. Nastavljam da istražujem i bavim se skulpturom. U budućnosti planiram nove samostalne i grupne izložbe, kako u Crnoj Gori, tako i u regionu, sa željom da svoj umjetnički izraz predstavim široj publici.”
Šta biste poručili mladim umjetnicima koji tek pronalaze svoj put?
“Poručio bih im da budu strpljivi i beskonačno iskreni prema Bogu, sebi i svom radu. Pronalaženje sopstvenog glasa je dug proces koji traži mnogo odricanja i rada u samoći ateljea. Važno je ne podlijegati trenutnim trendovima, već slušati sopstvenu intuiciju i unutrašnji impuls, jer je jedino autentičnost ono što opstaje na duge staze.”
Kada biste svoju umjetnost mogli opisati jednom porukom, šta biste željeli da ona kaže?
“Želio bih da moja umjetnost kaže da je traženje suštine života vječno. Svaka skulptura je svjedočanstvo o tome da iz sirovog i teškog može da se rodi čista emocija i duhovnost – to svjedoči o neraskidivoj vezi čovjeka, prirode i onog uzvišenog u nama. Na kraju, to me podsjeća na čuvenu misao Endija Vorhola: “Poenta nije živjeti vječno, već stvoriti nešto što hoće” (“The idea is not to live forever, it is to create something that will”).”
Hvala Nikoli Baleviću na izdvojenom vremenu, iskrenim odgovorima i saradnji. Želimo mu mnogo uspjeha u daljem umjetničkom radu, nove inspiracije, značajne projekte i priliku da svojim skulpturama nastavi da obogaćuje savremenu umjetničku scenu.