Vidjela sam to toliko puta da sam počela da se pitam da li sam jedina kojoj nije simpatično. Roditelj za volanom, a u njegovom krilu malo dijete. Rukice na volanu, najčešće tata upravlja automobilom zajedno sa njim, automobil se kreće, a dijete srećno jer „vozi“.
Vjerovatno roditelju djeluje kao lijep trenutak. Djetetu sigurno jeste zanimljivo.
Meni nije. Meni svaki put kroz glavu prođe samo jedno pitanje – šta ako vas neko udari?
Kada govorimo o bezbjednosti djece u automobilu, uglavnom pričamo o dječjim sjedištima, pojasevima i tome gdje dijete treba da sjedi. I onda na ulici vidimo malo dijete u krilu osobe koja upravlja automobilom, kao da sva ta pravila prestaju da važe zato što vozimo polako ili samo nekoliko stotina metara.
Ne morate vi da vozite brzo. Ne morate da napravite nijednu grešku. Ne morate da prođete kroz crveno, izgubite kontrolu ili izazovete nezgodu.
Dovoljno je da pogriješi neko drugi.
„Ma samo malo, vozim polako“
Mislim da upravo tu pravimo najveću grešku kada govorimo o bezbjednosti djece u automobilu. Opasnost procjenjujemo prema tome koliko vjerujemo sebi.
„Ja vozim pažljivo.“
Vjerujem. Ali nijeste sami na putu.
Možete stati na semaforu i neko može udariti u vas. Može vam neko oduzeti prvenstvo. Vozilo iz suprotnog smjera može preći u vašu traku. Pješak može iznenada izaći na ulicu pa morate naglo da zakočite. Može se dogoditi deset stvari koje nemaju nikakve veze sa tim koliko ste dobar vozač.
Uostalom, da možemo unaprijed da znamo kada će se dogoditi saobraćajna nezgoda, vjerovatno ih ne bismo ni imali.
Zato mi argument „vozimo samo malo“ nikada nije bio naročito uvjerljiv. Nezgoda ne provjerava koliko vam je kilometara ostalo do kuće.
Krilo nije dječje sjedište
Zakon u Crnoj Gori prilično jasno propisuje način prevoza djece. Dijete mlađe od 12 godina ne smije da se prevozi na prednjem sjedištu, dok dijete do pet godina mora biti u odgovarajućem bezbjednosnom sjedištu ili korpi i vezano na propisan način.
Postoji izuzetak za djecu do tri godine koja pod određenim uslovima mogu biti na prednjem sjedištu, ali ni tada nijesu roditelju u krilu. Moraju biti u odgovarajućem bezbjednosnom sjedištu okrenutom suprotno pravcu kretanja, uz ispunjene propisane uslove.
Drugim riječima – roditeljsko krilo nije sistem za bezbjednost djece u automobilu.
I dobro je što nije.
Jer koliko god mislili da dijete držimo čvrsto i koliko god bili sigurni u sopstvene vozačke sposobnosti, naše ruke nijesu zamjena za dječje sjedište i sigurnosni pojas.
Najčudnije mi je što to radimo iz ljubavi. Ne vjerujem da roditelj koji stavi dijete u krilo za volanom želi da ga ugrozi. Upravo suprotno. Vjerovatno želi da ga obraduje.
„Hajde malo kod tate.“
„Hoćeš da voziš?“
„Drži volan.“
Dijete se smije, roditelj se smije i nastane trenutak koji djeluje potpuno bezazleno.
Sve dok jeste bezazlen.
Ali roditeljstvo valjda nije samo da djetetu omogućimo ono što ga raduje. Nekada je upravo suprotno – da kažemo ne nečemu što dijete želi zato što mi znamo ono što ono još ne može da razumije.
Dijete od dvije ili tri godine ne zna šta znači sudar. Ne zna šta može da se dogodi pri naglom kočenju. Ne zna čemu služe pojas i dječje sjedište.
Roditelj zna.
I zato odgovornost nije na djetetu koje hoće da „vozi“.
Na nama je.
Bezbjednost nije uvijek zabavna
Imamo neku čudnu potrebu da djeci stalno pravimo doživljaje. Neka sjedne naprijed, neka malo drži volan, neka svira, neka „vozi“.
Biće mu zanimljivo.
Hoće.
Ali znate šta mu vjerovatno nije naročito zanimljivo? Da sjedi pozadi, vezano u svom sjedištu. A baš tamo treba da bude.
Bezbjednost djece u automobilu nije stvar toga šta je djetetu zanimljivije. Pojas steže, dječje sjedište ograničava kretanje, pravila nerviraju, ali postoje sa razlogom.
Sve dok nam ne zatrebaju djeluju kao pretjerivanje. Kada nam zatrebaju, kasno je da kažemo da smo mislili da se ništa neće dogoditi.
„Pa i nas su tako vozili“
I ovo je argument koji se često pojavi kada govorimo o bezbjednosti djece.
Nas su vozili bez sjedišta. Neko je kao dijete ležao na zadnjem sjedištu. Neko stajao između prednjih sjedišta. Neko se vozio u gepeku karavana. I evo nas – živi.
Jesmo.
Ali činjenica da smo mi imali sreće nije dokaz da je nešto bilo bezbjedno.
Nekada smo radili mnogo stvari za koje danas znamo da nose nepotreban rizik. Poenta napretka valjda i jeste da, kada znamo bolje, radimo bolje. Ne da pokušavamo da dokažemo da je nešto bezbjedno zato što se nama ništa nije dogodilo.
„Mene su tako vozili i ništa mi ne fali“ možda jeste tačno.
Ali nije argument za bezbjednost. To je argument za sreću.
Nije problem kazna
Zakon i kazna jesu važni, ali meni u ovoj priči nijesu najvažniji. Ako će neko staviti dijete u odgovarajuće sjedište samo zato što se plaši policije i novčane kazne – dobro. Bolje i tako nego nikako.
Samo bi razlog trebalo da bude mnogo jednostavniji. To je vaše dijete.
Kupujemo im najbolje patike. Pazimo šta jedu. Vodimo ih kod ljekara čim dobiju temperaturu. Provjeravamo gdje su, sa kim su, jesu li se utoplili i jesu li gladni. Stavljamo zaštite na utičnice kada su mali i držimo ih za ruku dok prelaze ulicu.
A onda ih stavimo u krilo za volanom automobila koji učestvuje u saobraćaju.
Tu nešto ne ide zajedno.
Ne morate vi da pogriješite
Zato sljedeći put kada dijete poželi da sjedne kod vas i „vozi“, odgovor stvarno ne mora biti komplikovan.
Ne možeš.
Može da sjedne za volan kada je automobil parkiran. Može da se igra. Možete da napravite fotografiju. Može da zamišlja da vozi koliko god želi.
Ali kada se automobil kreće, njegovo mjesto je tamo gdje je bezbjedno.
Možda ćete voziti samo 200 metara. Možda vozite polako. Možda ste najbolji vozač u gradu. Možda za dvadeset godina nijeste izazvali nijednu saobraćajnu nezgodu.
Ali na putu nijeste sami.
Ne morate vi da napravite grešku da biste platili njenu cijenu.
Zato bezbjednost djece u automobilu ne počinje kada izađemo na magistralu, kada vozimo brzo ili kada krenemo na put od nekoliko stotina kilometara. Počinje onog trenutka kada automobil krene.
A krilo, koliko god roditeljsko bilo, nije dječje sjedište.