U sudnici se na kraju pojavljuje krivično djelo, ali njegova priča često počinje mnogo ranije. Iza predmeta koji dođe pred sud nekada se nalaze poremećeni porodični odnosi, alkohol, zavisnost, dugovi, nezaposlenost ili godine konflikta koji je postepeno prerastao u ozbiljan problem.
Predsjednik Osnovnog suda u Beranama, Ivan Došljak, međutim, upozorava da nijedna od tih okolnosti sama po sebi ne može biti objašnjenje za nečije krivično ponašanje.
“Bilo bi i nepravedno i netačno reći da je siromašan čovjek sklon kriminalu ili da porodični problem nužno vodi nasilju”, ocjenjuje on.
Sudija može razumjeti okolnosti u kojima je neko djelo nastalo, ali razumjeti ne znači opravdati.
U predmetima koji dolaze pred beranski sud najčešće se susreću različiti oblici imovinskog kriminaliteta, nasilje, nasilje u porodici, ugrožavanje javnog saobraćaja i krivična djela povezana sa opojnim drogama.
Ipak, predsjednik suda smatra da se na osnovu sudskih predmeta ne može praviti potpuna slika o društvu u Beranama.
Sud, kako objašnjava, vidi samo jedan segment društva – onaj koji je već stigao do krivičnog postupka.
Godine rada u pravosuđu, ipak, omogućavaju sudiji da uoči određene obrasce.
Problemi se često nadovezuju jedan na drugi. Alkohol može produbiti porodični konflikt, zavisnost može proizvesti dugove, dugovi dodatno pogoršati odnose, a dugotrajni konflikti mogu završiti nasiljem.
Ali nijedan od tih faktora nije automatsko objašnjenje za krivično djelo.
Upravo zbog toga predsjednik suda insistira na granici između razumijevanja i opravdavanja.
Sud mora uzeti u obzir kontekst kada je on pravno relevantan, ali odluka na kraju mora biti zasnovana na zakonu i dokazima.
Jedan od problema sa kojim se krivično pravosuđe susreće jeste povratništvo.
Postoje ljudi koji se, nakon što su već kažnjavani, ponovo vraćaju pred sud. To pokazuje i ograničenja same kazne.
“Presuda nije čarobni štapić”, poručuje predsjednik Osnovnog suda u Beranama.
Država može izreći kaznu, ali nakon izdržane kazne čovjek se vraća u društvo.
Ako ga tamo čekaju isti problemi, ista zavisnost, isto okruženje i ne postoji realna mogućnost da život započne drugačije, rizik od ponavljanja krivičnog djela ostaje.
Zbog toga se pitanje resocijalizacije ne može posmatrati samo kao humana ideja.
Ono je, prema njegovoj ocjeni, i pitanje bezbjednosti društva.
Predsjednik suda ne vjeruje u jednostavno rješenje prema kojem bi povećanje kazni automatski smanjilo kriminalitet.
Za ozbiljna krivična djela mora postojati ozbiljna reakcija države, ali kod pojedinih ljudi mora se raditi i na uzroku ponašanja.
Ako postoji zavisnost, potrebno je liječenje. Ako se čovjek nakon zatvorske kazne vrati u potpuno iste životne okolnosti, bez posla, podrške i mogućnosti reintegracije, samo je pitanje vremena kada će se problemi ponovo pojaviti.
Zato sud, koliko god bio važan, ne može sam riješiti problem kriminaliteta.
Posebno osjetljivu oblast predstavljaju predmeti nasilja u porodici.
Riječ je o nasilju koje se dešava unutar odnosa u kojem bi čovjek trebalo da ima najveći osjećaj sigurnosti.
Uzroci mogu biti različiti – dugotrajni konflikti, alkohol, ljubomora, ekonomska zavisnost – ali nijedan od njih nije opravdanje za nasilje.
Iz svoje sudijske prakse predsjednik suda podsjeća da je bilo predmeta u kojima je, kao sudija za istragu, odlučivao o pritvoru upravo zbog procjene rizika po oštećene u slučajevima porodičnog nasilja.
U takvim postupcima, kako ističe, institucije moraju reagovati ozbiljno i pravovremeno.
Možda je najvažnija poruka njegovog iskustva upravo u tome da sud najčešće dolazi na kraj problema.
Kada predmet stigne pred sud, nešto se već dogodilo – neko je povrijeđen, porodica je narušena, nečije pravo je ugroženo ili je zakon prekršen.
Tada sud mora uraditi svoj dio posla.
Ali mnogo prije sudnice postoji prostor za prevenciju – u porodici, školi, zdravstvenom sistemu, lokalnoj zajednici i društvu.
Jer kazna može biti odgovor na već učinjeno djelo.
Mnogo je teže, ali i mnogo važnije, spriječiti da do tog djela uopšte dođe.