Milan Knežević iz Berana već dvije decenije igra folklor. Ono što je počelo na insistiranje majke, koja je željela da nauči nekoliko osnovnih koraka za porodična veselja, preraslo je u ljubav koja je obilježila njegov život.
Danas, sa 29 godina, zaposlen kao komunalni policajac, Knežević je član KUD-a „Kolo“, asistent koreografa i jedan od onih koji nastoje da tradiciju Vasojevića sačuvaju od zaborava.
Prvi put je na scenu izašao sa devet godina, igrajući koreografiju igara iz Šumadije. Od tada su se nizali nastupi, putovanja, festivali i poznanstva, ali je ljubav prema folkloru ostala ista. Posebno mjesto u njegovom radu zauzimaju igre, pjesme i narodna nošnja Vasojevića, čijem očuvanju, kako ističe, značajan doprinos daje njegov koreograf Milan Bojović.
Kako je počela Vaša priča sa folklorom?
Iskreno, u početku me folklor nije posebno privlačio. Za moj prvi dolazak zaslužna je majka, koja je insistirala da naučim bar nekoliko osnovnih koraka kako bih mogao da zaigram na veseljima. Tako se rodila ljubav koja traje skoro 21 godinu. Prve korake naučio sam od koreografa Milana Bojovića, koji je danas mnogo više od koreografa – mogu ga nazvati i prijateljem. I dalje imam istu ljubav, volju i energiju prema folkloru.
Danas folklor zauzima posebno mjesto u Vašem životu. Šta Vam on znači?
Poslije toliko godina folklor više nije samo ljubav ili hobi, već sastavni dio mog života i identiteta. Kroz njega sam oblikovao svoje vrijednosti i odnos prema ljudima, kulturi i tradiciji. To je dio moje prošlosti i sadašnjosti, ali i nešto što želim da sačuvam u budućnosti. Kada se nečemu posvetite toliko dugo, to postaje dio onoga što jeste. Zato često kažem da smo folklor i ja jedno.
Posebno ističete tradiciju Vasojevića. Koliko je važno sačuvati igre, pjesme i nošnju ovog kraja?
Naše društvo posebnu pažnju posvećuje očuvanju tradicije Vasojevića. Obnovili smo nošnju staru oko 200 godina i izvodimo igre i pjesme ovog kraja. Za to je najzaslužniji naš koreograf Milan Bojović, koji je od starijih ljudi sakupljao običaje, igre i pjesme, a zatim osmislio koreografiju posvećenu Vasojevićima.
Za mene je velika čast što kroz igru, pjesmu i nošnju mogu da predstavim dio istorije svog kraja. Važno mi je da ono što smo naslijedili prenesemo mlađim generacijama i ne dozvolimo da naša tradicija padne u zaborav.
Šta osjećate kada obučete narodnu nošnju i izađete na scenu?
To je za mene velika čast, ali i odgovornost. Kada obučem nošnju koju su nosili naši preci, osjećam posebnu povezanost sa vremenom u kojem su oni živjeli. Današnji način života mnogo se razlikuje od nekadašnjeg, a izlaskom na scenu želim da publici prenesem ljubav prema tradiciji i pokažem koliko ona vrijedi.
Folklor zahtijeva mnogo rada, iako publici nastup često izgleda lako i prirodno. Koliko je zahtjevan?
Folklor je mnogo teži nego što izgleda. Publika vidi osmijeh, energiju, pjesmu i korake, ali iza toga stoje sati rada na probama, trud, zalaganje i ponavljanje. Greške su sastavni dio učenja, ali je važno da radimo na njima kako bi nastup izgledao što bolje.
Za mene je folklor veoma emotivan. Tu ljubav i osjećaj koji imam dok igram teško je opisati riječima. To nije vezano samo za nastupe, već i za probe. Folklor je dio mene i ne mogu da ga odvojim od svog života.
Koliko je danas teško zainteresovati mlade za folklor?
Mislim da je danas to veliki izazov. Živimo u vremenu digitalizacije i brzog načina života, a mladi se često radije opredjeljuju za druge aktivnosti. Posebno je primjetno da se dječaci rjeđe uključuju jer ih više privlače fudbal, košarka i drugi sportovi, a prisutne su i određene predrasude prema folkloru.
Volio bih da mladi dođu, probaju i sami osjete atmosferu. Folklor je zdrava fizička aktivnost koja doprinosi razvoju koordinacije i pokreta, ali nudi mnogo više od toga – prijateljstva, putovanja, nastupe i upoznavanje drugih kultura. Vjerujem da bi ga mnogi zavoljeli kada bi mu dali priliku.
Šta smatrate najvećim problemom u očuvanju folklorne tradicije i koliko institucije mogu pomoći?
Najvažnije je da uključimo što više mladih i da ne dozvolimo da se folklor ugasi. Potrebni su nam obrazovani ljudi koji poznaju tradiciju i spremni su da svoje znanje prenesu novim generacijama.
Podrška institucija i lokalnih zajednica takođe je važna. Ona se ne ogleda samo u novcu već i u obezbjeđivanju prostora za probe i boljih uslova za rad, posebno sa djecom. Želim da pohvalim Opštinu Berane i predsjednika Đola Lutovca, koji je obezbijedio sredstva za nabavku kompletne nošnje za našu koreografiju „Nišava“.
Ako folklor nestane, rizikujemo da izgubimo i dio tradicije koja se kroz njega čuva.
Danas ste i asistent svom koreografu. Da li sebe u budućnosti vidite u ulozi nekoga ko će nastaviti taj rad?
Posebno mi je drago i predstavlja mi čast što imam priliku da budem asistent Milanu Bojoviću, da pomažem u radu, pokazujem korake i učim najmlađe njihovim prvim folklornim koracima. Moji planovi su da nastavim da igram i da sačuvam istu volju i želju za nastupima. Nadam se da ću jednog dana moći da nastavim stopama svog koreografa i doprinesem očuvanju naše kulture i tradicije.
Koju biste poruku uputili mladima koji razmišljaju da se upišu na folklor?
Poručio bih im da se ne plaše da naprave prve korake i da nikada nije kasno za folklor. To je mnogo više od igranja – tu su druženja, putovanja, upoznavanje svoje i drugih kultura i tradicija. Folklor je jedna velika porodica i volio bih da što više mladih postane njen dio.
Za Milana Kneževića folklor je mnogo više od igre i pjesme – to je veza sa precima, identitetom i krajem iz kojeg potiče. Nakon gotovo 21 godine, njegova priča pokazuje da se tradicija ne čuva samo na sceni, već i kroz rad sa najmlađima, prenošenje znanja i spremnost da se naslijeđe sačuva za generacije koje dolaze. Jer, kako i sam kaže, „folklor i ja smo jedno“.