Malinar Mlađen Mikić, iz podčakorskog mjesta Velika, posjekao je svoj malinjak, jer, kako tvrdi, nije mogao obezbijediti plasman maline na tržište iz razloga što su nakupci donijeli krajnje niske cijene, a država nije zaštitila malinare, piše Dan.
Njegov malinjak je star osam godina i posadio je bio 4.000 čokota, na oko 35 ari zemljišta, što se kasnije samo po sebi uvećavalo.
Mikić kaže kako su do nazad nekolike godine maline imale dobru cijenu i prođu, da je sa njima dva studenta iškolovo, porodica živjela jedan solidan život, a onda je sve krenulo kako ne treba.
,, Sve je bilo uhodano i išlo kako treba, i samo se morao snaći za berbu. Prvih nekoliko godina, preko ljudi sa Primorja i iz Podgorice, koji su radili sa malinom vjerovatno za potrebe ugostiteljstva, prodavalo sam je po cijenu i do 2,5 evra po kg. Država nikad nije organizovala otkup, niti nam pružila pomoć, evo ni obećanu zaštitu od ovih nakupaca koji nam kožu odriješe. Nikakvoga interesa od maline više nemamo, jer po 30 do 40 centi nam je plaćaju, a po 30 centi mi plaćamo berbu, i gdje je tu naša računica!? Ja sam oko dvije tone stavio u kacu da pečem rakiju samo da je ne dam džabe. Čini mi se da će još puno mojih kolega tako postupiti, a neki već jesu. Jedan u Mašnici je 12.000 komada iskrčio, a bile su mu u trećoj ili četvrtoj godini. Njih pet, šest već se pripremaju za krčenje. Ovi nakupci na ovom prostoru uvijek su davali po euro manje od cijene. Oni rade za pojedine hladnjačare! Njima daju našu malinu pa od toga uzmu euro po kilogramu za sebe, a nama što ostane. Na to ne mogu pristati te sam malinjak morao uništiti “, razočaran je Mikić.
On dodaje da je od Ministarstva poljoprivrede dobio subvenciju za aroniju i pola hektra zasadio, i ostalo mu da zasadi još toliko, ali kad je vidio kakva je cijena ni to mu se kaže ne isplati i onda je odustao od dalje sadnje aronije.
,, To što sam posadio vidjeću da održavam ako se bude moglo ali dalje ne smijem jer se bojim da ne prođem kao s malinom. Ni aroniju ne mogu da prodam pa ću i od nje morati da pečem rakiju. Kod nas je čini mi se najsigurniji i najbolji biznis biti socijalac. Prostor od malinjaka pripremam za oranje da bih na proljeće zasadio šljive, da sa njima probam, jer nešto se mora raditi. Ako budem u finansijskoj moći napravio bih sušaru, da bih jedan dio mogao da osušim, nešto bih prodavao u svježem stanju po pijacama, a od jednog dijela pekao rakiju, da se nekako snalazim bar sa šljivom kad sa malinom nije moglo”, poručuje Mikić.