Asmir Lucević rođen je 25.09.1992. godine u Beranama, gdje je završio osnovnu i srednju školu.
Kao stipendista vlade Republike Turske diplomirao je na Gazi Univerzitetu, Fakultetu za Ekonomiju i Administrativne nauke, smjer Biznis Administracija u Ankari.
Kada ste osjetili potrebu da okolinu posmatrate iza objektiva?
Vođen sam željom da na osnovu sopstvenih aktivnosti i senzibiliteta nas umjetnika koji stojimo iza objektiva dodatno doprinesem rješavanju dileme da fotografija zapravo jeste i može se posmatrati kao umjetničko djelo a ne samo rezultat tehnike i tehnologije, odnosno pukog bilježenja određenih motiva.
Mišljenja sam da pasija prema fotografiji se može poistovjetiti i sa duhovnim mirom gdje osim banalnog bijega iz svakodnevnice nastojimo dokučiti i ukazati na trenutke, predjele i ljude koji su vrijedni pažnje i trebalo bi ih čuvati od zaborava.
Zašto ste odabrali da baš na ovaj način ovjekovječite Vama zanimljive trenutke?
Bavljenje fotografijom predstavlja gramatiku i etiku viđenja, tumačenja svijeta koji nas okružuje u istoj mjeri u kojoj su to slika i crteži.
Fotografija proširuje naše predstave i doživljaje nastale u jednom dvestapedesetom djeliću uhvaćene stvarnosti u sekundi.
Koji su najčešći motivi na Vašim fotografijama i zašto?
Fotografije koje stvaram tematski se bave uglavnom graditeljsko-istorijskim vrijednostima, stalnim gradskim aglomeracijama šireg područja i njihovim djelovima te nadahnutim pejzažno ambijentalnim vrijednostima, vodom, jezerom, rijekom, planinom, ravnicom, nebom i bogatim zelenim rastinjem različitih geografskih podneblja. Takođe, trudim se da fotografije potvrđuju moju potrebu dokumentovanja istorijsko-prostornih vrijednosti kao i emotivnog naboja naspram vremena koje je prošlo.
Koja boja ili scena dominira na fotografijama?
Posebnu pažnju nastojim usmjeravati ka globalnom, prirodnom, fragmentalnom kompozicionom sklopu.
Sa jedne strane fokusirajući se na širi kontekst prirodnih pejzaža trudim se prenositi umjetničku impresiju prirode različitih podneblja, dok sa druge fokusirajući se na kontekst gradskih aglomeracija želim dočarati duh mjesta i stvoriti sliku o koloritu nekih prošlih vremena.
Detalj na fotografiji nije samo detalj. Vrata na fotografiji nisu samo vrata kao što ni prozor nije samo prozor. To je prostor između jer se upravo u njemu odžravaju prelazne ravnoteže dva sasvim prividno odvojena svijeta, unutrašnjeg i spoljnog.
Šta Vam je posebna želja da fotografišete ( neka zemlja, objekat…) ?
To je bez sumnje posjeta Africkoj zemlji Maroku i njenim drevnim gradovima Kazablanki, Fesu, Marakešu gdje bih nastojao zabilježiti objektivom svakodnevne prizore u životu ove zemlje, predstavio bogatstvo kulturne raznolikosti kao i iznenađujuće arhitektonske kontraste kojima Maroko obiluje.
Imali ste izložbe fotografija u Beranama i Podgorici… Više o njima i ovom iskustvu uopšte.
Raduje me činjenica da svoje radove mogu izlagati i samim tim dodatno stvoriti prostor upravo publici da donese svoj lični sud o njima.
Na tom putu vodila me je želja da svoje načine i uglove posmatranja, svoje životne boje, prenesem do onih ljudi za koje znam da od života mogu i traže makar za nijansu više od svakodnevnog populizma i pojava koje ne nude bogate sadržaje.
Svjestan činjenice da je afirmacija mladih umjetnika zapravo prioritet, mogu istaći da prethodne izložbe u Beranama i Podgorici za mene predstavljaju svojevrstan podsticaj i dodatnu motivaciju za buduće planirane projekte kroz koje se nastojim predstaviti publici.
Koji su Vaši hobiji?
Ako iz ovog pitanja izuzmemo bavljenje fotografijom, koju na neki način više doživljavam određenom vrstom terapije nego li hobijem, naročito bih izdvojio studentske aktivnosti vezane za osnivanje i vođenje amaterskog Waw teatra koji je nakon završenih studija nastavio djelovanje i u Crnoj Gori.Naš teatar sačinjava grupa djevojaka i momaka raznovrsnih životnih poziva čiji su se putevi ukrstili tokom studija u Turskoj, pretežno u Ankari.Što se tiče dosadašnjih aktivnosti Waw-Teatra uglavnom smo bili bazirani na našu omladinu u dijaspori, predstavljajući se različitim pozorišnim komadima i edukativnim radionicama u proteklih nekoliko godina publici u Belgiji, Luksemburgu, Švajcarskoj, Švedskoj, Turskoj.
Na koju fotografiju ste najponosniji i zašto? Šta Vam je najčešća inspiracija?
Fotografija doline rijeke Zete je vjerovatno jedna od mojih fotografija sa kojom sam najrealnije uspio dočarati ljepotu određenog mjesta.
Fascinantna netaknuta priroda, šarenoliki spektar jesenjih boja.
Kontrast izmedju pitome ravnice i rijeke sa jedne i visokih planina sa druge strane.
Inspiracija je zapravo stvar momenta, kratkog iznenađenja koje nas pokreće, dokument proživljenog događaja, a objektiv predstavlja samo sredstvo memorisanja tog ličnog iskustva i uhvaćene emocije.
Koji je Vaš životni moto? Poruka za mlade?
Neka citat oca moderne medicine, Williama Oslera, koji je neki način moj životni moto koji me pokreće, bude i svojevrsna poruka za mlade : “Živimo da bismo dodali vrijednost životu, a ne da bismo je dobili od njega.”