Kada je Sofokle postavio pitanje odnosa zakona vlasti prema zakonima prirode, dobio je odgovor u žrtvi Antigone na žrtvenik Kreontove državne vlasti, predajući se vječnim zakonima prirode, koji su neprolazni kao što je neprolazna prava ljubav.
Prevedeno na savremeni trenutak Crne Gore, koja je ostvarila svoje prirodno pravo na svoju državu, ne samo na osnovu vječnih zakona prirodnog prava, već i na osnovu imperativnih pravnih normi iz najviših pravnih akata unutrašnjeg i međunarodnog prava – a to su Ustav Crne Gore i Povelja OUN – redovi koji slijede razmatraće jedno veoma složeno pravno, ali i ne samo pravno, već etičko, pa i etničko, istorijsko, kulturološko pitanje…
DRŽAVNI IDENTITET Ipak, da malo „ublažimo“: pitanje državnog identiteta odavno je riješeno najvišim međunarodno-pravnim aktima, kao i ustavima suverenih država.
Na primjer, crnogorski Ustav u stavu 4 člana 15 propisuje da „Crna Gora ne može stupiti u savez sa drugom državom kojim gubi nezavisnost i puni međunarodni subjektivitet“. Iz analize ove ustavne norme proizilaze najmanje dvije „posljedice“.
Prvo – da postoje države sa nepunim međunarodnim subjektivitetom; drugo – da nema državnog identiteta bez međunarodnog subjektiviteta, a pravna sadržina pravnog instituta „međunarodni subjektivitet“ (puni, razumije se) znači da država sticanjem punog međunarodnog subjektiviteta postaje nosilac prava i obaveza u međunarodnom pravnom prometu, a trenutak sticanja punog međunarodnog subjektiviteta je sticanje statusa člana Organizacije ujedinjenih nacija. Tako da Crna Gora s punim pravom slavi sticanje međunarodnog subjektiviteta 1878. g. i obnovu tog punog međunarodnog subjektiviteta 2006, nakon sticanja nezavisnosti, samostalnosti i suverenosti.
Zašto? Pa zato što Crna Gora nije imala puni međunarodni subjektivitet ni kao federalna jedinica nekadašnje SFRJ, ni kao federalna jedinica SRJ, ni kao država-članica SCG, iz prostog razloga – jer nije bila članica OUN. Iz ovoga, nadalje, slijedi pitanje: da li su državljani Crne Gore dužni da poštuju svoju državu, (o ljubavi prema njoj „preskočićemo“) poštujući državne simbole, prije svih grb, zastavu i himnu, ustanovljeni članom 4 Ustava Crne Gore?
Odgovor je zaista suvišan, jer bi to bilo isto kao kad bi se postavilo pitanje – da li su đeca dužna da poštuju i vole svoju majku, zato što je to, između ostalog, i prirodna veza. Da je sreće, tako bi trebalo da bude u odnosu državljana prema svojoj državi čije državljanstvo nose, iako je to samo javno-pravna veza, ali toliko jaka da bi bilo prirodno da svaki državljanin poštuje svoju državu. Kod nas to, nažalost, nije slučaj baš od svih pojedinačno, zato što mnogi poistovjećuju vlast i državu, a to je kobna zabluda, od koje trpe štetu i državljani i država.
NACIONALNI IDENTITET Sa nacionalnim identitetom pravna problematika je daleko složenija iz više razloga, od kojih je najveći problem što o institutu nacionalnog identiteta nema nijedno „ustavno slovo“.
Za razliku od „vjerskog identiteta“, koje je vrlo podrobno i principijelno riješeno Ustavom Crne Gore, u članu 46: „svakome se jemči pravo… vjeroispovijesti, kao i pravo da promijeni vjeru,…da ispoljava vjeru ili uvjerenje molitvom, propovijedima, običajima ili obredom i da niko nije obavezan da se izjašnjava o svojim vjerskim i drugim uvjerenjima“. Kod činjenice da nema ništa o „nacionalnom identitetu“, to znači da je to svojevrsna ustavna pravna praznina, koja se analogijom ,,popunjava“ citiranom ustavnom normom o „vjerskom identitetu“.
Što, drugim riječima, znači da je za ustavotvorca važnije bilo pitanje vjeroispovijesti, nego pitanje ,,nacionalnog identiteta“, pa su ih, primjenom analogije, stavili u istu ustavnopravnu ravan, što je za mnoge, najblaže rečeno, pravno neuobičajeno. Iz prostog razloga što je „nacionalni identitet“ veoma važan za sve državljane, dok, kod ,,vjerskog identiteta“ to nije slučaj, jer mnogi državljani mogu biti ili jesu ateisti, pa ne „potpadaju“ ni pod jednu vjeroispovijest, a svaki državljanin ima svoju nacionalnost.
Ovo tim prije što Ustav Crne Gore, u članu 14, propisuje „odvojenost vjerskih zajednica od države“, kojima se jemči „ravnopravnost i sloboda u vršenju vjerskih obreda i vjerskih poslova“. A u članu 46 Ustava Crne Gore piše to što je citirano, pa se čini da ove dvije ustavne norme pomalo „liče“ na one dvije ustavne norme o „jednakosti svih građana pred zakonom“ i „imuniteta poslanika“.
Da zaključimo: fundamentalna ustavna odrednica o „vladavini prava“ satkana je u jednoj činjenici – u povezanosti duhovnog bića države, koje je ispunjeno sviješću svih državljana i građana o obaveznosti pravne norme i njenog materijalnog bića, koji se u praksi izražava kroz bespogovorno poštovanje propisanog.
Kad se „duhovno“ i „materijalno“ biće države sretnu, sretni su i država i državljani -građani, koji žive u njoj, pa se time postiže najoptimalnija harmonija u državi – i politička, i ekonomska, i socijalna, i kulturna i svaka druga. Koju treba „prenijeti“ i na poštovanje državnog i nacionalnog identiteta.
