U prostorijama Udruženja „Milutin Milanković“, u Beogradu je prvog februara, Društvo đaka Beranske gimnazije priredilo omaž dr Tomislavu Mališiću(1938–2018). Prisutnima su se obratili: Vuk Ognjanović, Vuk Rašović, Jovan Bukilić, Borislav Lalić, Miladin Ćulafić, i, u ime porodice, Tomislavov brat Miladin Mališić.
Govoreći o Mališiću, Vuk Ognjanović je kazao da se radi o čovjeku i stručnjaku, koji je liječio i blagim riječima, ohrabrivao, čija su vrata uvijek bila otvorena za svakoga ko ima dobre namjere, dojk je Rašović istakao da je Mališić bio čovjek bogate biografije, izuzetan đak Beranske gimnazije, koji je medicinu završio u roku, i imao izuzetnu medicinsku praksu.
“On je odlučno dopirnio da banjski centar „Selters“, u Mladenovcu bude ono što on danas to jeste – respektabilna medicinska ustanova. Zauzeo se za to da se buši zemlja do dubine od hiljadu metara, ulažući i svoja sredstva: kad je nestalo budžeta namijenjenih tom istraživanju, da bi podigao kredit, založio je sopstvenu imovinu. Njagovom zaslugom „Seltersu“ su priključeni Institut za rehabilitaciju, u Sokobanjskoj ulici u Beogradu i Institut za rehabilitaciju Vrmac, i konstatovao: „Praveći sve te institute, Tomislav Mališić je od sebe napravio instituciju“.
Rašović je potencirao misao da je teže osvojiti jedno ljudsko srce, nego osvojiti cijeli svet, i da je Mališić osvojio mnoga srca i od njega se oprstio Jesenjinovijim stihovima: Doviđenja druže moj…
Kako je saopštio Jovan Bukelić, Mališić je bio vrsni poznavalac ljekovitih voda, izuzetni organizator, čovjek originalnih ideja.
Bukilić je bio konsultant u Mališićevoj poliklinici u Beogradu, i izbliza je bio u prilici da vidi ko je taj čovjek velikih aktivnosti. Naglasio je da je njihova „kolegijalna saradnja i druženja, svetlucava i sve prisnija“, trajala duže od jedne decenija.
Mališić je bio vrsni dijagnostičar, i jasno uočljive „empatije prema pacijentima, prema njihovim strahovima, prema gubitku nade“.
Кada je poliklinika preseljena u Skadarliju, postala je mjesto okupljanja, druženja, mnogih interesantnih ličnosti, kojima medicinska pomoć nije bila potrebna. Među njima bili su i vispreni Brana Crnčević, vrcavog humor Bata Živojinović, Jakov Grobarov, koji je molio da zaustave planetu, jer hoće da siđe, a Mališić je u njegov džep spuštao pokoju novčanicu…
Borislav Lalić je govorio o Mališiću, kao čovjeku, o njegovom humanizmu, druželjublju, potкrepljujući to primjerima, a Miladin Ćulafić je kazao da ga je, dok je radio kao profesor u gimnaziji, u Mladenovcu, Mališić, svojevremeno uspješno, liječio od bolesti i nepravdi, naglašavajući Mališićev savjet da, kako je naveo, pod stare dane ne ide sam po Zeletinu, a ako već mora da ide, neka nađe nekoga ko će mu praviti društvo, na šta je on uzvratio retoričkim pitanjem: gdje da nađem ovakvoga kao što sam ja…
U ime porodice, prisutnima se zahvalio Tomislavov brat, Miladin, ali i ispričavši neke od zgoda iz porodičnog i ličnog Tomislavovog života, prije svega o njegovoj okrenutosti radu i disciplini
