„Sluškinjina priča“ je smještena u blisku budućnost, u zamišljenu republiku Galad. Nakon političkog prevrata, u Republici Galad uspostavljen je nov režim, nimalo naklonjen ženama. To je vrijeme posle nekoliko nuklearnih i drugih ekoloških katastrofa, kada zbog raznih otrova kojima je natopljena životna sredina mnogo ljudi postaje neplodno ili se rađaju deformisana djeca. Glavna ženska uloga je rađanje, bez obzira na to želi li žena dijete i želi li ga s muškarcem kome je dodijeljena. Zvanična politika je da su svi muškarci plodni – ako bebe nema, krivica je do žene.
Žene su podijeljene u više kategorija. One najuglednije su Supruge, moralno ispravne, ali često neplodne. Tu su i Marte, domaćice, uglavnom starije i neplodne žene, i tu su Sluškinje, moralno nepodobne, ali provereno plodne i provereno sposobne da rode zdravo dete (koje im nakon rođenja bude oduzeto i predato na staranje Suprugama). Postoje još neke kategorije, kao što su prostitutke (niko ih ne pita žele li to da budu; služe za seks, ne i za razmnožavanje), Ekonožene (žene za siromašne muškarce) i Tetke, stroge starije žene čija je uloga disciplinovanje i obuka Sluškinja.
„Sluškinjina priča“ govori o delu života Sluškinje Fredovice (ne saznajemo njeno pravo ime, a ime „Fredovica“ je dobila po Zapovjedniku u čijoj je kući i koga opslužuje). To je gorak život, jer ona pamti kakav je život bio nekad, u normalnijem režimu, pamti voljenog muškarca s kojim je živjela i od koga je zbog moralne nepodobnosti razdvojena (nisu bili vjenčani, plus je on bio razveden), a pamti i ćerkicu koju su joj oduzeli i za koju ne zna kakva joj je sudbina. U novom životu jedine radosti su kratkotrajne – miris cvijeća, sunčan dan – dok ljubav, pa ni strast, ne postoje. Seksualni čin koji po dužnosti obavlja sa Zapovjednikom je potpuno bezličan.
Fredovica prolazi put od strahom joj nametnutog beznađa i ravnodušnosti, preko straha od toga šta bi još gore moglo da joj se desi i nade da neki djelić radosti ipak može da nađe, pa do igrom slučaja nametnutog joj pokušaja bjekstva. Likove koje pri tom upoznajemo vidimo samo kroz njene oči, a kako je kretanje Sluškinje strogo ograničeno, o njima saznajemo samo fragmente – kao što, u suštini, i o samoj glavnoj junakinji saznajemo tek fragmente, tek djeliće jednog života, nedovoljno da se sklopi cela slika, ali i te kako dovoljno da održi pažnju i interesovanje.
„Sluškinjina priča“ je roman o pokušaju da se i usred beznađa i potpune bespomoćnosti preživi, da se makar u sitnicama pronađe zračak radosti.
