Vršnjačko nasilje se ne može ignorisati niti se o njemu smije ćutati, prenosi CdM. U prethodnom periodu evidentirano je više slučajeva vršnjačkog nasilja u Crnoj Gori, a javnost još priča o nezabilježenom nasilju nad djevojčicom u Beranama, koju su školski drugovi duže vrijeme ucjenjivali, a tužilaštvo sumnja i seksualno zlostavljali. Čini se da se dosadašnje ćutanje i bijeg od stvarnosti o problemu vršnjačkog nasilja vratilo kao bumerang. Ono što nije prošlo nezapaženo je i da su nadležni zamjerili medijima što, kako kažu, o ovakvim slučajevima izvještavaju senzacionalno. Naravno, identitet žrtava i te kako treba štititi, ali javnost ima pravo da zna da u Crnoj Gori rastu i ona djeca, kojima nasilje “nije strašno niti strano”, mora se pisati da bi se zaustavio ovakav vid ponašanja. Koliko god bježali od stvarnosti crnogorsko društvo ne može izbjeći odgovornost za sve učestalije slučajeve nasilja, a još manje ima pravo da ih krije. Odgovornost nije pojedinačna, već cijelog društvenog lanca u kome su jednako važne karike-porodica, škola, centri za socijalni rad, policija, ministarstva prosvjete i unutrašnjih poslova, tužilašto.
U Ministarstvu prosvjete u cilju sprječavanja ove pošasti očekuju komunikaciju na nivou roditelj–škola uvijek kad postoji sumnja u vršnjačko nasilje, i poručuju da neće imati ni razumijevanje prema školama koje znaju, a ne reaguju.
“Često se nasilje ne dešava u samoj školi, ili pak nije riječ o fizičkom već emocionalnom ili verbalnom nasilju, što ga čini mnogo težim za detektovanje od strane ustanove. Zato je zajednička obaveza škole i roditelja praćenje ponašanja djeteta, te komunikacija sa samom školom, a nikako samostalno prenošenje komunikacije na teren roditelj-roditelj, roditelj – dijete koje vrši nasilje i drugo. Dakle, moramo imati povjerenja u obrazovanje ako očekujemo da sistem pokuša da riješi nastali problem, u saradnji sa drugim institucijama i ustanovama”, kazala je CdM-u PR Ministarstva prosvjete Milica Lekić.
Sa druge strane, kako napominje Lekić, Ministarstvo neće imati ni najmanje razumijevanje za odlaganja i nedosljednu primjenu propisa od strane škole koja jeste u saznanju da se unutar ustanove eventualno dešava nasilje.
“Dakle, efikasna reakcija bilo kog ograna podrazumijeva prethodnu komunikaciju, kao i zajedničko temeljno praćenje ponašanja djece, kako u školi, tako i od strane roditelja. Isto kao što je vaspitanje djece i učenje pravim vrijednostima zajednički posao roditelja, škole, a onda i najbliže okoline”, smatra ona.
Lekić ističe da vršnjačkog nasilja, prema statistikama, u Crnoj Gori nema više nego u većini drugih zemalja, što nikoga ne amnestira od djelovanja u svakom pojedinačnom slučaju.
“Dodatno, o slučajevima vršnjačkog nasilja se mora govoriti, ali ne senzacionalistički i ugrožavajući identitet maloljetne djece, već sa iskrenim ciljem preventive. Ministarstvo prosvjete preduzelo je već mjere za suzbijanje vršnjačkog nasilja formirajući radnu grupu koja se bavi ovim pitanjem, a ubrzo ćemo saopštiti nalaze. Takođe, planirana je opsežna komunikacija sa školama, jer očekujemo da svaka ustanova koristi mehanizme prevencije u najvećoj mogućoj mjeri, a oni jesu na raspolaganju, ali i interveniše propisno odmah po saznanju da se nasilje dogodilo”, zaključila je Lekić u izjavi za CdM.
Viša pravna savjetnica u Centru za građansko obrazovanje Snežana Kaluđerović je komentarišući sve učestalije slučajeve vršnjačkog nasilja u školama istakla da je pitanje da li su sve učestaliji slučajevi ili su javnosti poznatiji, jer mnogo toga o čemu sada saznajemo nije kratko trajalo, a na žalost nisu ni samo u pitanju incidentni slučajevi.
Kaluđerović ocjenjuje da je problem vršnjačkog nasilja bio predugo zanemaren u crnogorskom društvu i sad se vraća kao bumerang u svojoj vrlo razvijenoj formi čije su posljedice strašne.
“Svako je nasilje strašno, a ono koje ovako rano počne ima tendenciju da trajno ošteti i žrtve i nasilnike i to sve treba da nas brine. Ovih dana nas na to opominju slučajevi koji su potresli cjelokupno crnogorsko društvo, a svakog roditelja i nastavnika tjeraju da se dobro zamisle i počnu raditi na ozbiljnom i drugačijem pristupu vaspitanju i prevenciji radi suzbijanja devijantnih oblika ponašanja djece”, naglašava Kaluđerović za CdM.
Ona napominje i da je nesumnjivo više slučajeva vršnjačkog nasilja, a u posljednjem periodu to postaje i sve češća tema. Kaluđerović je stava i da živimo u društvu koje robuje raznim tabuima, a ovaj vid nasilja je predstavljao jedan od tih tabua o kojima se nije govorilo iz različitih razloga.
“Danas su djeca ranjivija nego ikad, jer su izložena brojnim i negativnim uticajima a imaju možda i najmanju pažnju i vrijeme roditelja uslijed egzistencionalne trke kojima su ti roditelji nerijetko izloženi. Dodatno, tu je i generalno urušen sistem vrijednosti, gubitak autoriteta i samih prosvjetnih radnika, vidljivo opredjeljenje mnogih direktora škola da okreću glavu na nasilje u školama u kojima rukovode kako bi održavali lažnu sliku idealnog stanja radi svoje pozicije ili da se ne bi zamjerali roditeljima te djece koja pokazuju devijantno ponašanja a koji imaju i određenu društvenu moć”, rekla je Kaluđerović.
Prema njenim riječima u sprječavanju vršnjačkog nasilja svi su zakazali, i nesumnjivo su svi svjesni toga, a najveću odgovornost imaju roditelji i direktori škola kao neposredni svjedoci ili oni koji bi morali sve znati.
“Roditelji ne posvećuju dovoljno kvalitetnog vremena djeci, imamo otuđenje i unutar same porodice, a škole više nisu bezbjedno mjesto niti nastavnici imaju dovoljno integriteta i autonomije unutar ovakvog uređenja gdje su direktori više okrenuti partijskim interesima nego interesima škole i djece. Škola treba da bude vaspitno- obrazovna ustanova a ona je to sve manje. Dodatno, naša realnost suštinski promoviše nasilje i nakažnjivost, jer institucije selektivno rade svoj posao”, uvjerena je Kaluđerović.
Odgovarajući na pitanje šta treba uraditi da bi se ovaj problem što prije riješio Kaluđerović poručuje da treba o ovom što više i otvorenije da se razgovara i da svaka od karika u lancu preuzme svoj dio odgovornosti, a samim tim da se mijenjaju dosadašnje loše prakse.
“Odnosno, moramo mijenjati i odnose u porodici i pristupe djeci, ali veliku odgovornost moraju da snose obrazovne institucije, i to od vrtića do Ministarstva prosvjete. Direktor u čijoj školi je došlo do drastičnih primjera vršnjačkog nasilja ili se vršnjačko nasilje kontinuirano odvija mora odmah da podnese ostavku ili bude smijenjen, bez prava reizbora na tu funkcije ikada više. To možda zvuči drakonski, ali je važno da se direktorka pozicija veže za onog ko je u potpunosti posvećen vaspitno-obrazovnoj ulozi a ne simulaciji rada kako bi se samo zadržala ta pozicija. Takođe, u slučajevima kada se jasno utvrdi da se vršanjačko nasilje desilo moraju se zakonske norme neselektivno primijeniti. Konačno, mora se mnogo više raditi na razvoju servisa podrške žrtvama vršnjačkog nasilja”, kazala je CdM-u Kaluđerović.
I psihološkinja Radmila Stupar Đurišić je mišljenja da se o vršnjačkom nasilju ranije manje pričalo, a da li ga je ranije bilo manje ili više ne zna.
“Znam da ga nisamo ranije kao takvog prepoznavali. Znali smo da neka djeca budu zadirkivana jer urade nešto što nije bilo uobičajeno, drugačije se ošišaju ili obuku garderobu upadljivije boje ili drugačijeg kroja. Znam da su djeca koja su nosila naočare, proteze ili imala pjegice bili često na meti podsmjeha ali ne znam da smo to tada nazivali vršnjackim nasiljem. I nekada su se djeca tukla jer su mislila da tako brane svoje argument ili dokazuju junaštvo. I nekada je bilo djece koja su agresijom izražavali svoja negodovanja. Znam da u svakom društvenom uređenju postoje i roditelji čija djeca svoju sreću traže u ponižavanju drugih, u nanošenju zla drugome ili u činjenju nečega što je na štetu drugih. I znam da su takva djeca zahtijevala poseban tretman, lječenje ili savjetovanje u cilju resocijalizacije. Mislim da se danas promjenilo to da veliki broj djece ima potrebu da na agresivne načine ispoljava svoju individualnost”, naglašava Stupar Đurišić u izjavi za CdM.
Stupar Đurišić ocjenjuje da dok se ne promijene odrasli ne vjeruje da se vršnjacko nasilje odnosno potreba da se unizi neko da bi se osjećao srećan promjeniti jer je mnogo ljudi, odraslih svakodnevno u nekoj misiji ponižavanja nekoga i nečega.
“Ne poštujemo nastavnike, vrijeđamo ljekare, smijemo se pjesnicima, sječemo čemprese, lovimo krapa dinamitom, krademo, a onda smo na liječenju ili oslobođeni zbog proceduralnih propusta. Možda ima ljudi zalutalih u prosvjetu, možda ima ljekara šarlatana, možda ima drveća koje treba posjeći da bi se zasadila nova, možda ima ljudi koji pod ribarenjem podrazumijevaju upotrebu dinamita ali način na koji to radimo, genearilzovanjem i etiketiranjem čitave profesije zbog pojedinaca nije dobar model. Tradicionalni autoritet smo unizili a uzdigao se društveni talog. Na odraslima je da postave norme u drušvtu”, naglašava ona.
Psihološkinja Stupar Đurišić kaže da je na odraslima je da savladaju svoje strahove, kao i da se oslobode zavisti ljubomore i pakosti koja nekad bude ono što ih zasljepljuje pa neće da uvaže nekog zaista vrijednog divljenja.
“Na odraslima je da veličaju znanje dobrotu, radost suživota u različitostima. Na odraslima je da njeguju prirodu koja nas okružuje, da razvijaju i šire lijepu riječ o drugima i sebi. Na odraslima je da poromjene mjernu jedinicu vrijednosti koja je danas u broju eura u novčaniku. Tada će djeca znati kuda i koga da prate. Ovako. Prate lokalnog đilkoša ili polugolu starletu jer oni imaju pažnju, sjaj i osmjehe na svojim licima jer to što imaju nijesu stekli mukotrpnim radom, zalaganjem odricanjem nego nekim drugim metodama koje im je tranziciono društveno uređenje omogućilo. Jako je važno znati. Djeca nisu nasilna. Sva su djeca dobra jer se rađaju dobra. Ako su nasilna onda su to jer ih je neko ili nešto navelo da misle da je takvo ponašanje poželjno. Da je to dobro i da je to funkcionalno. Utvrditi ko vaspitava našu djeci i njega promijeniti je po mom mišljenju najvažniji zadatak savremenog društv”, zaključila je Stupar Đurišić.