Jutros, oko 5 i 30 palim TV , gledam RTCG-Budilnik i slušam Zdravka Đuranovića i pjesmu “Milica, jedna u majke”, dok je na ekranu sliika kako “bijela tica srebrnijeh krila” uzlijeće sa tivatsko aerodroma, pa se ćetih jedne Davne Milice (i divne), iz studentskih vremena (i studenih), iz Radničke ulice, tamo neđe iza beogradskog sajmišta. Pa joj jedne zgode napišem u akrostihu M I L I C I, dok smo u Grgeču (preko puta bg. Pravnog, dok smo pili kafu i slušali Dragana Stojnića i njegovu antalogijsku pjesmu “Bila je tako lijepa”…) I svaki ubogi put mi na um dođe En (moja tetovirana ljubav, tetovirana zato što u mom životu postoje dvije ere, prije En i poslije En) Evo, sad dok ovo pišem čujem sa tv-a kako Zoran Kalezić maestralno pjeva” šta će meni vino i pjesma Cigana kada nema, kada nema njenih usana”, pa mi instiktivno pade na pamet kako bi možda ljepše bilo “otkad nema njenih pogleda”, jer prosto prvo dođu pogledi, pa usne…(sada se malo šalim..) Kao što često “naletim” na “O, Branka, Branka”Tome Zdravkovića, ili “Razbolje se Anka…” (Pauza, prošlo je 6h, moram popiti, ama ne lozovaču, nego jednu bijelu, jednu crvenu, pola plavkaste i pola kafenaste…- zamalo ne napisah “kafanske”..- svako jutro i svaku veče evo 10 mjeseci, pa sve tako neđe dok dišem…) Eh, sad sam izgubio nit…Ništa… evo vam – čitajte Milicu u akrostihu:
Milujem te riječima i prohujalim ljetom
I pustom trebinjskom nostalgijom
Lepoti tvojoj kao da si sestra Lenki Dunđerskoj
Iskonom moje mladosti i tvojim pogledom
Cvijet si majski postala svojom divotom
I stalno cvjetaj a ja ostajem sa sa tugom mojom.
