Svojevrsna nostalgija za beskonačnim je jedna od odlika ove knjige u kojoj se junaci trude da dosegnu apsolutno, a do koga se pak (eventualno) dolazi samo prevazilaženjem sebe samog. Uz čitavo bogatstvo podataka, Fukoovo klatno je istovremeno detektivska priča, uvod u fiziku i filozofiju i uzbudljiva analiza ludila i mudrosti koja obuhvata cjelokupnu ljudsku istoriju. Svojevrsni junaci ove knjige su i alhemija, kabala, mistika, tajna društva… Naime, nekoliko prijatelja iz zabave počinju da sakupljaju mistična i ezoterična znanja, prave mapu koju postavljaju ispod Fukoovog klatna u muzeju tehnike u Parizu. No, igra će početi da ih guta i smrt da ih vreba u njihovim potragama. U nekim osvrtima ističe se Ekovo podsmjevanje teorijama zavjere od srednjeg vijeka do danas.
Citat: “Kada mi je pričao o Klatnu pripisivao sam njegove emocije estetičkom buncanju, tom raku koji se bezobličan, polako nazirao u njegovoj duši, preobražavajući korak po korak, i da on to nije primećivao, njegovu igru u stvarnosti. Ali ako je bio u pravu što se tiče Klatna, možda je i sve ostalo bilo istina, plan, Univerzalna zavjera i možda je bilo dobro što sam došao tamo, pred sam letnji solsticijum. Jakopo Belbo nije bio lud, jednostavno je u igri, pomoću Igre otkrio istinu. A, međutim, doživljaj Čudesnog ne može da potraje a da se razum ne pomuti“.