Pjevaj, pjevaj! Tu kletu gitaru
prsti tvoji oblijecu, i kruze.
U tom cu se otrovati garu,
moj posljednji i jedini druze.
Grivnu njenu ja gledati necu,
niti svilu sto niz pleca pada.
Trazio sam u toj zeni srecu,
slucajno sam propast naso tada.
Nisam znao da je ljubav – java,
nisam znao da je ljubav – rana.
Pogledom sto cini se da spava
pomela je pamet huligana.
Pjevaj druze, budi uspomene
na protekle dane lude srece.
Nek’ i drugog ljubi kao mene
to podbuhlo, ali lijepo smece.
Stani malo! Ja je necu kleti.
Stani malo. Necu da je diram.
Daj da tebi o sebi zasviram
na toj struni sto pod rukom leti.
Mojih dana crven svod se lije,
u srcu je cup zlatnika samih.
Mnogo cura stipao sam prije,
mnogo zena gnjecio u tami.
Da, na Zemlji gorki zakon vrijedi,
gledao sam djecijim okom svojim:
lizu kucku, dok joj sok se cijedi,
svi psi redom, kako stigne koji.
Zasto, dakle, da patim zbog tebe?
Zasto, dakle, da me snadje jad?
Nas je zivot – postelja i cebe.
Nas je zivot – poljubac i pad.
Pjevaj, pjevaj! Nek’ se ruke vinu,
njima kuni sudbinu i srecu …
Neka ide sve u materinu …
Nikad, druze, ja umrijeti necu.