Novo Brakočević je rođen devetog avgusta 1980. godine u Beranama. Završio je srednju školu u beranskoj Gimnaziji „Panto Mališić“. U Novom Sadu je završio Visoku školu za grafičkog dizajnera, po završetku studija, do današnjih dana, velikim dijelom je uključen u angažmane koji potražuju ovakvu kvalifikaciju.
Počeo je da svira gitaru sa svojih devet godina, sarađivao je sa mnogim poznatim muzičarima, i kako kaže, uvijek je težio da mladima prikaže koliko je lijepo biti zaljubljen u tonove koje proizvodi žica na gitari. Zato i njegovi nastupi imaju određenu emociju. Osim gitare, kroz svo školovanje, od malih nogu pa sve do danas, uvijek su mu sport i sportske aktivnosti zauzimale neko od prvih mjesta interesovanja. Imao je sreće da raste u okruženju izuzetnih talenata za razne sportove, a i pored toga on je ipak istrajao u muzici, i danas je pratnja mnogim bendovima pa i solistima na festivalima i događajima. Bavi se produkcijom i otkrivanjem novih talenata.
Koliko se dugo bavite muzikom?
Muzika i gitara su sasvim slučajno ušle preko praga kuće naše familije. Stariji brat je tražio pušku ili gitaru za svoj, čini mi se, 15 rođendan. Kako su moji uvijek bili protiv oružja, doniječi su odluku da se kupi gitara. Moj brat je svirao, a ja sam kao klinac, sa nekih devet godina, po malo i usput, istraživao gitaru, nikako nisam ni razmisljao o tome da li je to početak ili ne i nikako nikad nije padala neka odluka „Da, ja sam počeo da sviram, ja sviram gitaru“. Tako se i danas osjećam. Možda je to i razlog zašto je moj odnos prema muzici pojednostavljen, bez pretjeranih obaveza i ograničenja pa i bez komletnog „folklora“ koji podrazumijeva razne stilove oblačenja i ponašanja u raznim fazama odrastanja i praćenja odredjenih bendova, bez namjere da sebe istaknem ili nekoga prozovem. Uvijek sam prvo bio za sport, a onda, mirne i nadahnute glave, gitara bi iznova uvijek poprimala novu dimenziju. Da ne pominjem koliko je selo i rad na selu imao uticaja na otvaranje kreativnih horizonata.
Ko je na Vas imao na najviše uticaja?
Za upoznavanje sa gitarom ali i sa čarima konzumiranja lijepe muzike na prvom mjestu zahvalan sam najstarijem bratu Milanu jer je on taj koji je unio gitaru u našu kuću i zapravo sam prvo njega slušao dok je istrazivao gitaru i svirao. On mi je na početku davao smjernice ali kako sam ljevoruk i mimo konvencionalnih pravila, vezanih za raspored zica i sviranje, morao sam od pocetka da stvaram svoja pravila. Slušao sam i skidao instrumentale od Točka, Santane, a kasnije, kao virtuoz, ali ništa bolji od ove dvojice, nametnuo se Joe Satriani. U tom periodu, srednja škola je u pitanju, napravio sam najveći napredak u sviranju i u suštini, tehnički danas nisam pretjerano bolji, danas samo možda pametnije sviram i odnosim se prema tonovima sa malo vise poštovanja.
Da li smatrate da se talenat rađa ili gradi?
Ima nekih definicija koje pokusavaju da objasne šta je talenat i kako napraviti napredak sa ili bez talenta. Ukoliko se radi o sviranju tuđih pjesama i te kako svakodnevna vježba može unaprijediti motoriku i znanje, pogotovo kod manje talentovanih muzičara. Medjutim, ne treba davati prednost šturoj tehnici i brzini u odnosu na kreativnost i ljepotu, osim ako nisu upotrijebljene na pravom mjestu i sa pravom dozom. Nekad par tonova mudro raspoređenih pomjeraju planine dok, sa druge strane, lavina informacija, u vidu nedinamičkog sviranja, ne budi nikakvu emociju i u neku ruku to bude samo za potrebe najpovršnijeg doživljaja muzike, „ko brze svira“, faze kroz koju mora skoro svaki muzičar da prođe, faze kroz koju sam prošao i ja.
Na šta ste ponosni u karijeri?
Ni jedna karijera ne bi trebala da budi pretjeran osjećaj ponosa, mogao bih se ponositi nekim drugim stvarima koje nemaju veza sa muzikom, a ako me muzika počne nadimati onda sam istoga momenta ugasio tu iskru naivnosti i radosti koja me još uvijek održava i drži u stanje interesovanja prema muzici i gitari.
Koji su Vam momenti bili važni?
Sjecam se gitarijade u Nikšiću, tada sam bio srednjoškolac. Došao sam kao pozajmljeni gitarista jednom bendu koji je tada svirao u Beranama. Ne mogu da kažem da mi je pretjerano važno ali me je svakako obasulo nekim sladunjavim velom tajnosti i misterije, pogotovo zbog nemogućnosti provjerljivosti informacije, kada je do mene došao glas, u vidu neke legende, da je Radomir Mihajlovic Točak u superlativu iz bekstejdža prokomentarisao moje sviranje i raspitivao se o meni. Ipak, najmoćnije impresije sam nakupio na srednjoškolskim svirkama u Gimnaziji. To je posebna magija, ne usuđujem se da pokušam riječima da opišem.
Kako vidite muzičku scenu?
Muzička scena je odavno izvan konteksta muzike. Kao kada bi, recimo, na rogove ovnu vezali skalpel i makaze da odradi najzahtjevniji hirurski zahvat na srcu, e u takvoj su korelaciji muzička scena i muzika. Što se tiče crnogorske scene, ona ne postoji, nije ni čudo jer se ovdje narodu gase zadnji dašci dostojansta na mnogo načina, a kao rezultat toga dobijamo ljude zamagljenih i suženih, preplašenih pogleda, bez onih vidljivih i nevidljivih, za zdrav život neohodnih, pitomih korelacija među ljudima a sve zbog realnog doživljaja i pozicioniranja samog sebe u društvu na osnovu rada i kvaiteta. Sa druge strane jako lijepa vremena da svako poradi na svojoj duhovnosti i da na sebe uputi ingerencije za svoju radosti i dostojanstvo.
Da li svirate još koji instrument osim gitare?
Poznajem još po neki instrument, sviram bubanj i po malo klavir i harmoniku.
Kako reaguje beranska publika na vašim nastupima?
Ima lijepih nastupa ali iz one moje perspektive, kad sjednem na stolicu i posmatram dok sviram, primjećujem da je sve manje radosti u ljudima tako da je i uživanje u muzici u Beranama a vjerovatno i komletnoj Crnoj Gori, skoro skroz izlapilo. Da ne pominjem nove pogubne stilove, izvodjace i pjesme koje omladina konzumira, dje skoro ni mrvicu nema mjesta ljepoti i nekoj kulturnoj i mentalnoj nadogradnji, naprotiv. Samo par godina unazad ljudi su mnogo više uživali na svirkama ali kako društvo u cjelini ubrzano propada sve je manje radosti i narod nosi ogromna bremena sa sobom koja više nisu u stanju da odlože i skinu, makar dok pokušavaju da se opušte u nekom od lokala uz muziku.
Kakvi su Vam planovi?
Kad smo već kod bremena imam ja jedno moje, muzičko, autorsko breme. Nadam se da ću u bliskoj budućnosti makar malo smanjiti taj teret sa leđa nekim albumom, a onda bih sigurno u tom maniru nastavio dok ne bih iscrpio autorsko nasleđe.
Poruka mladima?
Nema puno ideala i idola na koje mladi mogu da se oslone u svetovnom životu, u glavnom uzori su pali ljudi koji halapljivo gutaju sve što im se pod nosom nađe. Naravno da mislim na estradni jet set. Mladi što prije treba da shvate kako stvari danas u svijetu funkcionišu i da se zaštite ljubavlju, praštanjem i da se uzviše i izdignu iznad svega bolesnog svetovnog što slobodnim padom mora dospjeti na njihova ramena. Ako, ipak, krenu putem sticanja bogatstava, obezbijeđivanja poslova i neke crkavice prodavanjem svojeg dostojansta, mogu im poručiti, bez ikakve mogućnosti da griješim, da ce im život proći u bludu, razvratu i bez trunke radosti sa velikom izvjesnošću da drugima ali i sebi naprave neku veliku katastrofu. Dakle omladino, ne dajte na sebe, nemojte da upadate u zamke da je ok gledati nepravdu prema drugome samo zato sto će tebi, kao, biti dobro, borite se jedni za druge, stvarajte prijateljstva. Na kraju, ako želite da se obezbijedite i zaštitite od svega što vam svijet i vi sami sebi nesvjesno mozete loše uraditi, okrenite se najsigurnijem putu za mir, radost i ljubav, okrenite se duhovnosti svoga naroda, da duhovnosti nije bilo niti bih ja ovo vama pisao niti biste vi ovo čitali. Svako dobro svima.
