Brojni su pokazatelji koji stavljaju do znanja da su u poslednje tri decenije sva zalaganja države po pitanju oživljavanja privrede u Beranama ostala samo mrtvo slovo na papiru, piše Dan.
Na to ukazuje i izvještaj Mreže nevladinih organizacija o dešavanjima u bivšim beranskim fabrikama čiju je izradu prije nekoliko godina finansirala Evropska unija, u okviru projekta „Veća transparentnost i odgovornost vlasti”.
U tom izvještaju se navodi da su uglavnom sva preduzeća krajnje neuspješno privatizovana kroz stečajni postupak, te da vlasnici koji su kasnije kupovali imovinu fabrika nijesu imali za cilj da pokrenu proizvodnju, nego da za sebe ugrabe protivpravnu korist.
“Kompanije su prodate po deset puta manjoj cijeni u poređenju sa stvarnom vrijednošću imovine. Obnavljanje proizvodnje od samog početka nije bilo u planu, iako je to osnovni razlog privatizacije preduzeća. Sa kupljenim kompanijama, tj. njihovom imovinom, novi vlasnici su imali i ostvarili drugačije planove. Neke djelove imovine su prodali i unovčili, dok su na ostatak stavili hipoteke za kredite koje ne vraćaju. Na ovaj način novim vlasnicima ne samo da se vratio ukupan iznos kupoprodajne cijene već i milionska dobit, dok je kompanije dovelo do potpunog uništenja”, navodi se u izvještaju Mreže NVO.
Sa ovakvom konstatacijom saglasni su i bivši radnici tvrdeći da je zbog neuspjelih privatizacije Berane od moćnog industrijskoh centra pretvoreno u mjesto ugašene privrede.
“Berane je poslednjih decenija napustio veliki broj stanovnika i to prevashodno što nijesu mogli da pronađu zaposlenje. Takođe, svjedoci smo da su u našem gradu zatvorene skoro sve fabrike i da je to glavni uzrok što stopa nezaposlenosti u Beranama dobija zabrinjavajući karakter. Pogubno je i to što su brojni bivši radnici otišli na onaj svijet krajnje obespravljeni i poniženi ne dočekavši da prime ni zagarantovanu otpremninu. Bile su to godine užasa kad je radnička klasa pretvarana u sirotinju”, kaže Mileta Šćekić nekadašnji predstavnik beranskih radnika
On tvrdi da je umjesto utvrđivanja odgovornosti država vlasnicima fabrika omogućila da otuđe svu raspoloživu imovinu fabrika.
“Da su kojim slučajem ispoštovan kupoprodajni ugovori danas bi bivše beranske fabrike dobrim dijelom snadbijevale čitavo regionalno tržište sa kožnom galanterijom, opekarskim proizvodima, papirom, tapetama, gumama, namještajem, kućanskim aparatima i drugim proizvodima”, ističe Šćekić.
Štrajkovi nijesu urodili plodom.
Mileta Šćekić podsjeća da su neuspjele privatizacije obilježili brojni štrajkovi radnika, koji, kad se sve sagleda, nijesu doprinijeli spašavanju fabrika i rješavanju nagomilanih ekonomskih i socijalnih probleme.
“Brojni radnici su pola života proveli na ulicama tražeći da se sačuvaju fabrike, a samim tim i radnička klasa. Bile su to mučne scene koje ne bih poželio nikome.U većini slučajeva radničkim zahtjevima nije udovoljavano, pa su mnogi svoja prava pokušavali da ostvare sudskim putem. No, i sudovi su okretali glavu od radničkih problema. Tako da su radnici bili nemoćni da na bilo koji način utiču da se zaustavi pljačkaška privatizacija. Epilog se vidi, a to je privredno groblje na Rudešu”, ističe Šćekić.