Ana Božović ima 16 godina, učenica je drugog razreda gimnazije ,,Panto Mališić”. Rukomet trenira osam godina u ŽRK ,,Berane”2003. Rukomet je upisala na nagovor majke, a ovaj sport je zavoljela malo kasnije.
Za naš portal govori o ljubavi prema rukometu, treninzima, planovima…
Kako si počela da treniraš rukomet?
Rukomet sam upisala na nagovor majke. U početku mi se nije sviđalo, a pogotovo moja pozicija kao golman. Uprkos mojim pokišajima da pređem na drugu poziciju, treneri su mi govorili da sam rođena da budem na golu. Igrala sam tako dvije godine, sve dok nisam otišla na rukometni kamp ,,Rastimo”. Tamo se razvila i ljubav prema golmanskoj poziciji, zahvaljujući specijalizovanom treneru za golmane. Prvi put sam se susrela sa individualnim treningom za moju poziciju i mnogo mi se dopalo.
Sjećaš li se prvih treninga?
Naravno. Počela sam da treniram 2013. godine, kada naš grad nije imao sportsku halu. Uslovi su bili veoma teški, trenirali smo u školskoj sali koja nema dimenzije pravog rukometnog terena. Sećam se skoro svih treninga, a pogotovo prvog, gdje smo učili kako voditi loptu.
Kom treneru bi mogla da se zahvališ na tvom uspjehu u oom sportu?
Zahvalnost dugujem trenerima Milenku Simonoviću i Uglješi Glamočiću. Trener Milenko je od početka bio uz mene, podržavao me i bio moj drugi roditelj. Posebno sam zahvalna treneru Uglješi, koji je moj trener na kampu ,,Rastimo”. Kao što sam već navela, zahvaljujući njemu se razvila ljubav prema mojoj poziciji i njegovom zaslugom sam naučila sve tehnike i vježbe koje sada sama radim u nedostatku trenera za mene.
Imaš li uzore?
Moji uzori su Sonja Barjaktarović, kao moja sugrađanka i najbolji golman u istoriji naše države i Tess Wster, golmanka Holandije.
Da li imaš tremu pred utakmice?
Kao početnik sam imala tremu. Sada je to drugačije, na teren izlazim sa namjerom da dam sve od sebe i pomognem mojoj ekipi. Možda zvuči čudno, ali uživam kada publika nije na našoj strani, to mi daje vjetar u leđa, da budem što bolja.
Kako usklađuješ svoje obaveze, treninge i školu?
Za neke je biti odličan đak u školi i uporedo se baviti sportom veoma teštko, ali to nije slučaj i kod mene. Nikad ne odlažem obaveze i redovno sve postižem sa zadovoljstvom. Samim tim nemam problema da uskladim obaveze.
Imaš li hobi?
Za sada sam hobi ostavila po strani, da bih mogla da se fokusiram na bitnije stvari. Moj hobi je slikanje. Od malena sam voljela da slikam i bila član likovne sekcije.
Da li “sanjaš” reprezentativni dres?
Svakako da bih voljela da nosim dres naše reprezentacije. Imala sam priliku da učestvujem u reprezentativnom kampu ,,Šampion” na Ivanovim Koritima i dala dobre rezultate.
U ojem klubu bi voljela da igraš?
Nemam određen klub za koji bih željela da igram, ali svakako bih voljela da jednoga dana to bude neki veliki evropski klub.
Tvoji najveći uspjesi?
Imam dosta uspjeha za koje sam dobila nagrade. Među njima su trofeji, diplome i medalje za najboljeg golmana sa regionalnih turnira, ali bih izdvojila, meni posebnu dragu, nagradu od mog grada Berana za sportsku nadu.
Planovi za budućnost?
Još uvijek sam mlada da bih pravila neke velike planove za moj život, ali svakako u mojoj budućnosti vidim uspješno završeno obrazovanje i rukometnu karijeru.
Poruka mladima?
Svaki trud i rad se isplati. Put do cilja nije lak, ali treba biti uporan u onome što volite, vjerovati u sebe i svoje snove.
