Međunarodni praznik rada, Prvi maj, obilježava se u znak sjećanja na dan kada je 1886. godine oko 40.000 radnika u Čikagu, tražeći bolje uslove života, stupilo u štrajk i obustavilo rad.
Očekuje se da od tada mnogo stvari bude promijenjeno i da su radnici konačno dobili prava koja zaslužuju. Realnost je drugačija. Nekada je ovaj grad imao nekoliko uspješnih fabrika koje su zapošljavale veliki broj radnika i svi su oni imali prava koja im pripadaju na osnovu rada. Sada je to prošlost.
Ekipu portala Mladi Berana je interesovalo šta sugrađani misle o položaju radnika danas.
“Sa 42 godine radnog staža imam penziju koja iznosi 120 eura, mislim da Vam je sve jasno”, rekao je Mirko, penzioner. I dodao da mu ta penzija nije dovoljna jer ima kredit koji otplaćuje. “Radio sam tolike godine bez slobodnog dana, odmora, prilike da priuštim porodici odlazak na more. Svakako da su plate bile bolje u bivšoj Jugoslaviji, ali mislim da je vremenom položaj radnika gori”, zaključio je ovaj penzioner.
Veliki je broj radnika u sivoj ekonomiji, koji rade za minimalac. Živimo u vremenu kada ljudi nemaju izbora i moraju da prihvate bilo kakav posao. U Beranama je ta pojava izražena i više nego u ostalim gradovima u Crnoj Gori. A kada se govori o zaštiti radnika, i ona je svedena na minimum.
“Jednostavno nisam sigurna kako bih Vam odgovorila. Na jednoj strani imamo privilegovane koji imaju sva prava i obične radnike, među kojima sam i ja, koji rade izuzetno puno da bi zaradili za koru hljeba. A nažalost ni to nije dovoljno. mladi danas ne znaju ni svoja prava kao radnika, manipuliše se njima, a ako se neko i pobuni slijedi mu otkaz”, rekla je Milica i zaključila da država jako malo čini za boljitak radničkih prava odnosno i kad dođe do tužbe država nekako opet bude na drugoj strani.
Mnogi sagovornici su saglasni sa činjenicom da su samo u boljem položaju oni koji rade u državnim institucijama i da samo oni imaju prava koja pripadaju svima. Većina privatnika u ovom gradu svojim zaposlenima nije u stanju da obezbijedi slobodan dan, a godišnji odmor se ne pominje.
Biljana je za naš portal ispričala kako je radila 13 godina kod privatnika bez uplaćenog radnog staža, kada su zatvorili radnju u kojoj je radila, poslodavac joj je saopštio da je njena radna knjižica izgubljena. “Užasan je osjećaj znati da su tolike godine rada bez slobodnog dana bile uzalud. Sada radim kod drugog privatnika, kroz petu nedelju imam slobodan dan, godišnji odmor nemam zbog obima posla, ali makar mi je uplaćen radni staž”, rekla nam je ova radnica.
Živimo u vremenu kada stečena diploma fakulteta ne vrijedi ništa i nije garancija za zaposlenje. U ovom gradu ljudi sa završenim učiteljskim ili saobraćajnim fakultetom rade u pekarama, ekonomisti I pravnici rade u marketima.
Jovana je istakla da već dvije godine radi u državnoj firmi, ali nema potpisan ugovor o radu već ugovor o djelu. “Trebao mi je posao da bih plaćala školarinu za fakultet. Ne radim u struci, ali je plata dobra. Loše je to što posao nije siguran i što radim kao ugovorac, nemam garanciju da ću i dalje raditi na ovoj poziciji”, istakla je ona.
Očekuje se da će u doba demokratije, dobrih zakona na papiru radnik biti zaštićen i imati svoja prava, biti zadovoljan i da voljeti svoj posao. Takvih je danas malo.
Rijetkost je naći zadovoljnog radnika, motivisanog da radi.
Realnost Berana je da prava imaju oni koji su zaposleni u državnim službama, uz mogućnost da im ne kasne plate zbog usvajanja budžeta, ostali zaposleni su osuđeni na rad kod privatnika bez slobodnog dana, odmora i ostalih beneficija koje mu sleduju. Dobar poslodavac koji ima razumijevanja za radnika i njegova prava je endemična vrsta u ovom gradu.
Prvi maj će mnogi radnici u ovom gradu “proslaviti” na poslu, radeći puno radno vrijeme.