“Mir i sreću ne možemo imati bez iskrenosti iz dubine svoje duše, koja je apsurdna i puna nelogičnosti. Umjesto da te nelogičnosti prigrlimo,mi ih objašnjavamo i prodajemo kao neku jeftinu robu.Tako čovjek ostaje potpuno prazan, ostavljen da krekeće u bari usamljene gomile. ”Soren Kjerkegor (u svijetu filozofije poznat kao “danski Sokrat).
Bilo je to 02. jula 2002. godine kad sam pročitao ovu misao,a četiri dana prije nego što sam podnio ostavku na mjestu Ustavnog suda zbog jedne elemantarno neustavne odluke Ustavnog suda. Onda sam odlučio da idem Pivskoj planini i tako svakog proljeća odlazim joj kao nezaboravnoj ljubavnici- Ljepotici Samoći i provodim tamo cijelo ljeto i pola jeseni, a ponekad i prezimim. I ove godine sam joj otišao da uprkos svemu onome što mi se dobro i lijepo dešavalo i desilo u životu, duboko u sebi uvijek sam bio u nekakvom neobjašnjivom ličnom košmaru, iz koga sam uvijek puštao krike, koje niko i nikad nije mogao ni naslutiti, a kamoli čuti. Uprkos tome, stalno sam pokušavao, ponekad i uspijevao da u sebe ugradim, ili ugrabim vjeru, odanost, poštovanje, toleranciju, ljubav.
Kad je život počeo da mi ozbiljno “prijeti”, počeo sam da gubim vjeru, odanost, toleranciju, ljubav . Život je moj rušio moje iluzije. Stoga sam postao buntovnik sa razlogom. Tražio sam u sebi apsolutnu slobodu, ( koja uopšte ne postoji ) a sve više postojao zatočenik samog sebe, rob samom sebi. Ali se i dalje borio za nekakvu pravdu (koja, takođe, ne postoji), a poslije, kao profesionalac, borba za pravo, i tu doživio poraz. Onda sam se borio da pronađem sebe u drugima, da se nađem i kad me ovi drugi ne vide ili ne razumiju, pa čak i onda kad ni sam sebe nijesam mogao prepoznati, kad sam se u svitanje vraćao kući i pitao se – ama, jesi li ti onaj od prije nekog vremena, kad ti je glavna bila lopta, kumim te Gospodom Bogom! Znao sam da neđe jesam, ali nijesam znao đe je to magično mjesto đe bi trebalo da budem i živim svoj život. Ali, nijesam htio pobjeći od sebe iracionalnog, jer sam u sebi iracionalnom pronašao i toleranciju, i slobodu, i ljubav. I to nikad nijesam odbacio, samo što sam u sopstvenoj iracionalnosti tražio pravi život, koji mi je stalno izmicao. Sad sam ga našao na “pustoj” Pivskoj planini, punoj blage Tišine, pa koliko god da potraje… u kojoj sam zaključao srce, a ključ bacio u dubine Pivskog jezera… da ga uzaludno tražim.