Ako vam se nekad desi da se sa samog kraja vratite na početak, onda je to znak da je u vama proradio odsjaj zavičajnog duha…Tako je bilo i sa mnom…Tog ljeta vratio sam se u zavičaj da pozdravim starog druga iz djetinjstava i našao staru i pohabanu svesku jedne mladosti, ispod strehe stare kamene kuće, koja me je čekala “mnogaja ljeta”, iako je davno umrla u mom srcu, ali sahranjena u mojoj duši. Čitajući je, vaskrsnuo sam njenu snagu, snagu njenih stihova i strofa, u kojima je sada šumilo ogromno Pivsko jezero, a nekad igralo nezaboravno vrijeme jedne nepotepljene rijeke, a sada mojih potopljenih uspomena. A ja, pred otvorenom sveskom, sjećam se kako sam potopljen u svom Izvorištu i kako sam, ipak, uspio da doplivam mojih obala, mojih spasiteljki…