Grad polako tone u tišinu, dok se ulična svjetla presijavaju po vlažnom asfaltu. Hladan vazduh prolazi kroz prazne ulice, a iznad grada se nadvija mirna, tamna noć.
Poneki automobil prolazi glavnom ulicom, farovi na trenutak obasjaju okolne zgrade, a zatim sve ponovo utihne. Zvuk motora polako se udaljava, ostavljajući za sobom samo tišinu i lagani šum vjetra.
Na trotoarima nema mnogo ljudi. Poneko se vraća kući, žureći da se skloni od hladnoće, dok se iza prozora kuća i stanova vide topla svjetla. Dim iz dimnjaka lagano se širi iznad krovova, podsjećajući na pravu beransku noć i hladne dane koji dolaze. Ulične lampe osvjetljavaju klupe, drveće i prazna raskršća, dajući gradu poseban, pomalo nostalgičan izgled. Negdje u daljini zalaje pas, a zatim se sve ponovo smiri. Poneki automobil prođe kroz noć, neko zatvori kapiju, neko ugasi svjetlo na terasi. Život u gradu nije potpuno stao, ali je sve tiše i sporije. Berane noću ima neku posebnu atmosferu – hladnu, mirnu i iskrenu. U toj tišini čovjek može čuti vlastite misli, osjetiti hladnoću na licu i primijetiti sitnice koje tokom dana često promaknu.
Nebo je tamno, vazduh oštar, a ulice djeluju kao da čuvaju priče svih onih koji su njima prošli. Nema velike gužve, nema buke, samo povremeni zvuk automobila i tiho disanje grada. Hladno veče u Beranama, obična noć, a opet toliko posebna.