Našu sugrađanku Alisu Rujović ljubav prema umjetnosti odvela je u Bukurešt, ali je jednako zanima i fudbal. Kao studentkinja Akademije likovnih umjetnosti na Cetinju dobila je priliku da master studije nastavi u glavnom gradu Rumunije, a sa klubom za koji igra fudbal sprema se da osvoji kup Rumunije. Za portal Fos media Alisa je pričala o studijama, umjetnosti, fudbalu, Bukureštu…
„Biću iskrena i reći ću da je umjetnost bila tako daleko od mene na početku gimnazije, iako je istina da sam odmalena voljela da crtam, nekad i pišem. Ali, u tom nekom periodu tokom prvog i drugog razreda srednje škole već sam razmišljala šta dalje, ekonomija, pravo… Uvijek sam crtala dok sam o tome razmišljala, sve do momenta kada je jedan od poznanika, Mirsad Rastoder, ne mogu a da mu ime ne pomenem, zapazio jedan od mojih radova i rekao da je to surovi talenat“, kazala je ona za FOS media.
Nakon toga Alisa je upisala Likovnu akademiju na Cetinju, a potom dobila i stipendiju koja je odvela van granica Crne Gore.
„Što se tiče stipendija dobila sam ERASMUS+ stipendiju za razmjenu studenata u Portugalu, pa sam tako na Nacionalnoj akademiji, koja je mnogo uticala na moj dalji rad, provela pola godine. Zatim, nakon specijalizacije na Cetinju aplicirala sam za master studije u Rumuniji. Moja želja je bila Bukurešt i njihova Nacionalna akademija, na kraju sam i dobila tu priliku. Sada sam tu, u glavnom gradu Rumunije”, izjavila je.
Njen rad našao se čak i na bijenalu grafike u Kini.
„Bijenale grafike u Kini je najveći događaj na kojem se moj rad našao, uzimajući u obzir da je samo bijenale na Tajvanu jedno od najvećih i značajnijih u svijetu, gdje svake godine bude više od 4.000 prijavljenih umjetnika iz čitavog svijeta a za finalnu izložbu može biti izabrano 200 umjetnika. Moj rad se našao takođe i na izložbi u Lisabonu pod nazivom ’Veza između Portugala i Crne Gore’, potom na izložbi Ljetnje umjetničke škole u Leskovcu, zatim u galeriji Univerziteta u Beogradu“, kaže Alisa za FOS.
Priznaje da u Bukureštu ljudi vole i cijene umjetnost, za razliku od rodne Crne Gore gdje se baš ne može pohvaliti tom činjenicom.
„U Bukureštu ljudi pokušavaju da razumiju umjetnost, cijene je, saslušaju te i interesuju se. To je moj prvi dojam nakon nekih pola godine ovdje. Oni prije svega znaju istoriju umjetnosti, od najranijih perioda pa sve do nekog određenog dijela moderne umjetnosti. Ne bih baš mogla reći da je grad umjetnosti, kao što bih rekla za Lisabon ali je jako inspirativan i ljudi pridaju jačinu toj inspiraciji“, priča Alisa i dodaje:
„U Crnoj Gori, biću surova, ljudi ne žele da cijene umjetnost. Kad kažem ljudi, mislim na one koji nijesu u umjetnosti a čiji su nam podrška, kritika, razumijevanje i mišljenje jako bitni, iako nekad ne želimo to da priznamo”.
Osim umjetnosti, Beranka ima još jednu veliku ljubav. Bavi se fubalom, pa kad obuje kopačke zaboravi na sve i predaje se sportu.
„Fudbal igram od malih nogu, od ulice gdje sam ga od svoje sedme godine igrala sa dječacima pa sve do velikih terena. Takođe, bavila sam se i folklorom i karateom. Nosilac sam prvog dana crnog pojasa u WKF kategoriji. I tamo su se uspjesi nizali ali sam upisom na Akademiju morala od nečega odustati, pa su karate i folklor ostali po strani“, priča Alisa.
Prve korake u fudbalu je napravila u muškom klubu sa dječacima. Na tu činjenicu je, kaže, izuzetno ponosna.
„Osjećala sam se tada kao dječak koji i te kako dobro igra. Rado sam bila birana od strane dječaka kad bi došlo vrijeme za igranje fudbala na treningu. Na to sam i danas ponosna jer zamisli kako treba da igraš da bi te jedan dječak izabrao za svoju ekipu i to želeći da bira prvi, jer bi u suprotnom isto uradio i kapiten protivničke ekipe“, kaže Alisa i dodaje:
„Što se tiče podrške prvo je stigla od porodice. Iznenadila sam se jer živimo u takvom društvu gdje su stvari poput ženskog fudbala neprihvatljive a uticaj društva ogroman. U mom slučaju nije bilo tako. Podrška roditelja ali i podrška prijatelja nisu izostale. Imalo je naravno i osporavanja koja na mene nisu uticala. Osoba sam koja će slušati sve pohvale i kritike, ali ću pored toga raditi ono što volim i što me ispunjava.“
Prvo je, prisjeća se, igrala za bjelopoljski „Sport Uno“ sa kojim je, iako tek djevojčica, osvojila prvi kup za seniorsku ekipu. Nakon toga prelazi u pljevaljsku „Breznicu“, a po upisu Akademije na Cetinju nastavlja da brani boje „Lovćena“.
„Tu sam ostala tri godine a nakon toga dobijam ponudu ’Mladosti’ iz Podgorice. Ubrzo završavam sa nastupima u Crnoj Gori i selim se u Bukurešt. Sada sam član prvoligaške ekipe iz Bukurešta FC ’Fair Play’ koji će se ove godine boriti za kup Rumunije“, pomosna je Alisa.
Iskustva ali i prilike za bavljenje fudbalom, priznaje, opet su bolje od onih u Crnoj Gori.
„Žene i fudbal u Rumuniji su sušta suprotnost od onoga u Crnoj Gori. Sa velikom dozom sigurnosti mogu reći da se ovdje žene mnogo više podržavaju u fudbalu nego većina muških ekipa. Radi se na afirmaciji fudbala i svi su uključeni počev od države pa sve do privatnih kompanija koje su tu da pomognu“, tvrdi ona.
Iako ima previše obaveza, uvijek stigne da sve isplanira i adekvatno se posveti i treninzima i školovanju.
„Svaki dan mi je isplaniran od ranog jutra. Nekad su tu dva treninga a od 10 do 17 sati sam na fakutetu. Nakon toga opet slijedi trening. Onda studentski dom i učenje, obaveze oko crtanja i spremanje za jedan novi dan. Ako sam oslobođena treninga onda obavezno isplaniram šetnju dijelom Bukurešta u koji do sad nisam bila jer je njihova arhitektura nešto posebno“, priča sagovornica Fosa.
Iako ima previše obaveza, od ljubavi prema fudbalu ne odustaje.
„Idem postepeno. Prvo da završim magistarske studije pa da vidim šta će dalje biti. A što se tiče fudbala, uvijek idemo zajedno, bilo kuda“, zaključuje Alisa za FOS.
