Društvo đaka Beranske gimnazije priredilo je omaž piscu Radoslavu Pajkoviću. Omaž je održan u prostorijama Udruženja “Milutin Milanković”, u Beogradu, piše eSpona.
Iščitavajući analitički tekst o proznim Pajkovićevim knjigama, kao i o deset knjiga njegove poezije, o kojima je pisao, književnik Dobrašin Jelić je, između ostalog, istakao da „Pajković smatra da je u osnovi svega riječ”.
“Treba, dakle, naći pravu riječ. Ali, ona i ne postoji. Postoji samo riječ, koja odgovara određenom vremenu, procesima razvoja duha naroda. Кod Pajkovića dominira optimistička varijanta života. Uz nju, ima i onih drugih nastavaka, koji bi se mogli tumačiti kao svijet za sebe. Ova poezija je kao sâm život, u kojem niko nije savršen, ali u kojem svak ima svoj trenutak i bljesak i, u cjelini, svakako je impozantan. Sve je tu na dohvat ruke, pred očima. Pitanje je prema čemu će se ruka ispružiti, na šta će se pogled zaustaviti – mnogo zavisi od posmatrača, odnosno čitaoca, od njegove sposobnosti da uoči i da izdvoji, i da, na taj način, potvrdi i osnaži postojanje. Čovjekov duh je taj, koji jednu od ponuđenih varijanti čini dominantnom. A dominantna linija, jeste ona koja se pojavljuje u najvećem broju stihova. One druge kao da pojačavaju ove prve, time što im oponiraju, što su njihove sjenke. Pajković, kao realistički pjesnik, „seizmograf“ je, koji registruje i najmanji potres, i, istovremeno, kamera, koja hvata široke planove, i mikroskop, koji nevidljivo čini vidljivim. Poezija Radoslava Pajkovića je obimna, razgranata, i moguće joj je prići iz mnogih smjerova, posmatrati je iz raznih uglova. I sa aspekta jezika i njegovih narečja (Pajković neke pjesme piše ekavski a neka ijekavski u istoj knjizi), klasične forme i eksperimentisanja, poticaja, koji su doveli do „atmosfere“, koja je pripremila ovu poeziju, njenih motiva, snage koja stoji iza njih, vremena stvaranja, njenih slojeva, odnosno protivrečnosti, snage naroda u kojem je ponikla, ali i raznih uticaja, koje pjesnik, kao svjetski putnik i poznavalac mnogih kultura, nije mogao, a ni htio, da izbjegne. Shodno tome, Pajkovićevo djelo zahtijeva kompleksniji, interdisciplinarni pristup.“, istakao je Jelić.
Govoreći o Pajkovićevim književnim počecima i o saradnji s njim pripremajući prvih četrdeset Pajkovićevih knjiga, Milinko Radević je podsjetio na književne početke svoje generacije beranskih gimnazijalaca. On je posebno izdvojio radove Miladina Ćulafića, Mila Boškovića, Blagoja Nišavića, Dala Ćulafića, Bogdana Šeklera, Borislava Lalića, kao animiranje stvaranja književne atmosfere, u čemu su najveću ulogu, u to vrijeme, imali profesori, Banjo Šaranović i Božo Bulatović…
Naglasio je da je Bulatović, tada već afirmisani pisac, na jednoj književnoj manifestaciji, u Ivangradu, rekao da među učenicima Beranske gimnazije ima jedan učenik, koji već bolje piše nego on i imenovao: to je Radoslav Pajković…
Miroslav Miško Stojanović je rekao da neće govoriti o Pajkovićevom djelu, jer su dovoljno, za ovu priliku, govorili Jelić i Radević, dodajući da Pajković nije dovoljno pročitan – malo ko je, s izuzetkom upravo Radevića, koji je, po prirodi pripremanja djela za štampu, valjda jedini pročitao Pajkovićevo cjelokupno djelo i Jelića, koji je iščitao Pajkovićevu poeziju i nešto od njegovog bogatog proznog opusa.
On je o Pajkoviću govorio kao o karijernom diplomati, koji mu je, u razmjeni mišljenja, govorio o međunarodnim odnosima, s puno poznavanja i ponekad su, kasnije se pokazalo, ona bila tačna, a bila su u suprotnosti sa zvaničnim ocjenama jugoslovenske diplomatske službe.
Naročito se to odnosi na pravilan stav o tome kako će se razvijati uloga Gorbačova, u Sovjetskom Savezu. U razgovorima sa Stojanovićem, smirivao je svjetsku euforiju, koje se plela oko Gorbačova, što se, na kraju, pokazalo samo kao velika, a iznevjerena, nada.
On je govorio i kako su Pajkovićevog oca, koji je pripadao antifašističkom pokretu, ubili fašisti, u toku Drugog svjetskog rata, kad je Radoslav bio u kolijevci, a on, se poslije rata sretao sa jednim od osumnjičenih za to ubistvo, ali nikad nije pokazao želju za osvetom.
U ime srodnika, Slobodan Stojanović- Pajkovićev brat od ujaka i domaćin događaja, zahvalio je Društvu đaka Beranske gimnazije i Vuku Ognjanoviću- koji je i vodio omaž, na organizovanju afirmacije istaknutih beranskih gimnazijalaca, kao i Jeliću, Radeviću i Stojanoviću, na besjedama o Pajkovićevom djelu i liku.
Istakao je veliku ulogu Pajkovićeve majke a svoje tetke, Mirune, u odgajanju troje djece, u borbi s teškim životom udovice od prvih dana rata.
“Poput žrtvovanja brojnih majki i roditelja iz našeg kraja koji su u tom vremenu, u teglu i nemaštini, odškolovali svoju djecu na ponos porodica i čitavog beranskog kraja”, istakao je.
Foto: eSpona