Prije nekoliko dana moj auto je počeo da proizvodi čudno „krk-krk“ svaki put kada skrenem ulijevo. Nijesam automehaničar, ali sam za dovoljno godina vožnje naučila jednu važnu stvar – kada auto počne da proizvodi zvuk koji ranije nije proizvodio, vrlo brzo će neki sličan zvuk početi da proizvodi i vaš novčanik.
Znala sam da je kvar mehanički. Šta tačno nije u redu, to je već bila ozbiljnija misterija. Letva volana, glava upravljača, amortizer, stabilizator, kraj spone… Posljednje i dalje nijesam sasvim sigurna šta je, ali muž zna, a ispostavilo se da je upravo kraj spone bio problem.
Logično rješenje kada vam se pokvari auto jeste da pronađete automehaničara. Barem je nekada bilo logično.
Danas popravka auta počinje mnogo prije nego što iko uzme alat u ruke. Prvo morate pronaći automehaničara koji ima slobodan termin u doglednoj budućnosti.
Muž je počeo da zove servise i majstore. Kod jednog može. Odlično. Za deset dana. I ne za deset dana da auto bude popravljen. Za deset dana možete da dođete na dijagnostiku. Nakon toga treba da ostavite automobil, pa će automehaničar vidjeti šta mu je, šta treba da se naruči, koliko će se čekati i kada će stići na red. Drugim riječima, dovedete automobil i oprostite se od njega do daljnjeg.
Naravno, postoji i ovlašćeni servis. Tamo dijagnostika košta 60 eura. Kod običnog automehaničara oko 40. Četrdeset eura da saznam zašto nešto ide „krk-krk“. Šezdeset ako želim da mi „krk-krk“ protumače u ovlašćenom servisu.
Da se razumijemo, dijagnostika jeste posao. Potrebni su oprema, znanje, vrijeme i čovjek koji zna šta gleda. Nemam problem sa tim da se stručnost plati. Ali kada vam za početak priče treba 40 ili 60 eura, sasvim je logično da počnete da razmišljate koliko će koštati njen kraj. Posebno kada dio koji možete pronaći za dvadesetak eura kroz servis može da košta oko 100.
Pretpostavljam da je ovih dodatnih 80 eura cijena njegovog putovanja do automobila. Možda dolazi biznis klasom.
A onda imamo čekanje.
U ovlašćenom servisu određene djelove treba čekati desetak dana. Kod dostupnog automehaničara čekate deset dana samo da dođete na red. Kada konačno dođete, ostavljate automobil i čekate da saznate koliko ćete još čekati. Ako vam je auto potreban svakodnevno za posao, porodicu, putovanja i sve ostalo za šta ga, naivno, kupujemo – snađite se.
Na kraju smo odustali od cijele avanture. Muž je naručio dio, dio je stigao, uzeo je alat i sam ga zamijenio. Srećom, imam muža koji se odlično razumije u automobile, ima strpljenja da istraži problem i, što je ovog puta bilo najvažnije, zna i da ga riješi. Dok smo čekali termin kod automehaničara, on je već utvrdio šta je problem, pronašao dio, naručio ga i zamijenio.
„Krk-krk“ je nestao. Kraj spone. Dio od dvadesetak eura, malo alata i sposoban muž riješili su problem zbog kojeg smo mogli da čekamo deset dana samo da automobil stigne do dijagnostike, a onda ko zna koliko još da ga ponovo vidimo.
I tu sam počela da razmišljam koliko je danas zapravo komplikovano popraviti auto. Nije stvar samo u novcu. Automobil je uvijek koštao i održavanje nikada nije bilo besplatno. Djelovi koštaju, oprema košta, znanje košta, rad košta i potpuno je normalno da dobar automehaničar svoj posao dobro naplati.
Ali danas vam, izgleda, osim novca treba i ozbiljna logistika. Treba vam slobodan termin, rezervni automobil ili neko ko će vas voziti, vrijeme da čekate dio i povjerenje da će dijagnoza biti tačna. A možda vam je najpotrebnije makar osnovno znanje o automobilima kako biste mogli da procijenite da li ono što vam neko govori ima ikakvog smisla.
Ovo posljednje nijesam naučila dobrovoljno. Kada sam tek počela da vozim, moje znanje o automobilima svodilo se otprilike na to gdje se sipa gorivo i da crvena lampica uglavnom nije dobar znak. Za pojedine automehaničare bila sam, izgleda, idealan klijent. Ne znate šta je disk, šta je pločica, šta je spona, koliko šta traje ni koliko šta košta. Majstor kaže da treba da se mijenja – mijenja se. Tako su meni svojevremeno navodno mijenjali diskove otprilike dva puta godišnje. Dva puta godišnje. Djelovi oko 120 eura, ali, eto, dobri ljudi – „časte ruke“. Čovjek još treba da izađe zahvalan.
Tek kasnije sam saznala nekolike prilično korisne informacije: da diskove svakako ne bi trebalo mijenjati tim tempom i da moji, koliko sam kasnije mogla utvrditi, nijesu ni bili zamijenjeni. A i da sami diskovi ne koštaju toliko.
Tada sam bila tek počela da vozim, bila sam žena i o automobilima nijesam znala gotovo ništa. Idealna kombinacija za nekoga ko želi da vam proda popravku koja vam možda i nije potrebna. Danas ponešto znam i sama, a srećom imam i muža koji se mnogo bolje razumije u automobile, pa uglavnom on razgovara sa automehaničarima i procjenjuje šta zaista treba da se radi. I gle čuda, otkad je tako, diskovi su postali mnogo dugovječniji.
Naravno, bilo bi potpuno pogrešno iz ovoga zaključiti da svi automehaničari varaju mušterije. Ne varaju. Naprotiv, dobar automehaničar danas vrijedi zlata, što vjerovatno i objašnjava zašto se kod najboljih na termin čeka toliko dugo.
Ali upravo zato što većina ljudi ne zna mnogo o automobilima, odnos između automehaničara i mušterije mora da počiva na povjerenju.
Kada odvezem automobil u servis, ja ne mogu da ga podignem na dizalicu i provjerim da li mi govore istinu. Kao što ne mogu sama sebi da popravim zub, servisiram klimu ili popravim veš-mašinu. Plaćam stručnjaka upravo zato što zna nešto što ja ne znam.
Problem nastaje kada neznanje mušterije postane poslovna prilika.
Ako mi automehaničar kaže da treba promijeniti dio čije ime jedva mogu pravilno da ponovim, teško da ću na licu mjesta otvoriti stručnu raspravu o tome da li se slažem sa njegovom procjenom stanja kraja spone. Mogu samo da vjerujem. I da platim.
Zato mi nije problem da platim dijagnostiku ako ću za taj novac dobiti tačnu dijagnozu. Nije mi problem ni da platim rad čovjeku koji je godinama učio zanat, kupovao alat i ulagao u opremu. Ne očekujem da mi bilo ko popravlja automobil besplatno. Ali želim da znam šta plaćam.
Želim da znam zašto dio koji mogu pronaći za 20 eura negdje košta 100. Želim da znam koliko približno treba da čekam, koliko će automobil ostati u servisu i, prije svega, da ono što sam platila zaista bude ono što je mom automobilu bilo potrebno.
Jer za veliki broj ljudi automobil odavno nije luksuz. Njime idemo na posao, vozimo djecu, putujemo između gradova i završavamo svakodnevne obaveze. Deset dana bez automobila nekome nije mala neprijatnost, već ozbiljan logistički problem.
A izgleda da danas, kada vam auto počne da proizvodi „krk-krk“, imate nekoliko mogućnosti: da pripremite novčanik i strpljenje, da imate dobrog automehaničara čiji broj čuvate pažljivije nego PIN kartice ili da imate nekoga ko se dovoljno razumije da kvar riješi sam. Ja sam ovog puta imala muža. Dio od dvadesetak eura, malo alata i „krk-krk“ je nestalo. Ali za svaki slučaj, naučila sam i šta je kraj spone. Jer nikad ne znam kada će sljedeći automehaničar imati slobodan termin.