Ne prođe gotovo nijedan dan da ne saznam za novu saobraćajnu nezgodu na dionici bulevar Tivat – Jaz. Nekada je vidim svojim očima. Nekada mi neko pošalje fotografiju ili snimak. Nekada me pozovu i kažu: „Opet je udes.“ A nekada o tome izvještavamo i na našim portalima. Toliko često da sam počela da se pitam da li smo se već navikli na prizore na koje nikada ne bismo smjeli da se naviknemo.
Jutros je, oko šest sati, moj suprug naišao pored automobila koji je prešao preko razdjelnog ostrva i ostao potpuno slupan. Samo dan ranije gledala sam fotografije druge nezgode. Redovno viđamo slupana vozila u kružnim tokovima, automobile koji završe van kolovoza ili udare u razdjelna ostrva. Naravno, u većini slučajeva uzrok su neprilagođena brzina, nepažnja, korišćenje mobilnog telefona tokom vožnje ili vozači koji prvi put prolaze ovom dionicom.
Ali poslije toliko nezgoda više ne mogu da ne postavim jedno pitanje – da li je problem baš uvijek samo u vozačima?
Ovom dionicom ne prolazim svakodnevno, ali moj suprug i sestra voze bulevarom Tivat – Jaz gotovo svaki dan. Gotovo svakog dana čujem neku novu priču ili vidim novu fotografiju sa mjesta nezgode. Zato sam počela više da obraćam pažnju i na sam put.
Ono što meni, kao vozaču, prvo privlači pažnju jesu uske saobraćajne trake. Zbog šahtova ostavljenih uz kolovoz stiče se utisak da je prostor za mimoilaženje dodatno sužen. Dovoljno je da pored vas naiđe autobus ili kamion i vrlo često ćete imati osjećaj da vozi po sredini, zauzimajući dio obje trake. Upravo to mi se više puta dogodilo. Instinktivno usporite i sklonite se koliko možete jer jednostavno nemate osjećaj da ima dovoljno prostora za bezbjedno mimoilaženje.
Posebna priča su kružni tokovi. Razumijem zašto su projektovani upravo tako i jasno mi je da im je cilj da uspore saobraćaj. Međutim, u praksi često imam utisak da dva veća vozila teško mogu istovremeno bezbjedno proći kroz kružni tok. Kada se sretnu autobus i automobil, prostora gotovo da nema.
Noću je situacija još zahtjevnija. Vidljivost je slabija, a tokom turističke sezone ovom dionicom prolaze hiljade stranih vozača koji ne poznaju put. Ako tome dodamo neprilagođenu brzinu, nije teško razumjeti zašto se nezgode dešavaju.
Jasno mi je i da je bulevar Tivat – Jaz morao biti pušten u saobraćaj prije nego što su završeni svi radovi. To nije sporno. Ali isto tako mislim da je jasno da posao još nije završen i da postoji prostor da se dodatno unaprijedi bezbjednost. Jača i preglednija signalizacija, dodatna upozorenja na kritičnim mjestima i stručna analiza najčešćih uzroka nezgoda mogli bi biti koraci koji će spriječiti da gotovo svakodnevno gledamo nove udesе na ovoj dionici.
Možda će stručnjaci reći da je sve urađeno u skladu sa propisima. Voljela bih da čujem njihovo mišljenje. Ali isto tako vjerujem da iskustva ljudi koji ovim putem prolaze svakodnevno ne treba zanemariti.
Zato ovom kolumnom želim da pozovem saobraćajne inženjere, projektante, nadležne institucije i sve koji se bave bezbjednošću saobraćaja da još jednom analiziraju bulevar Tivat – Jaz. Ne da bi dokazali da je neko pogriješio, već da bi provjerili postoji li prostor da ova dionica bude još bezbjednija.
Jer kada se na istoj dionici iz dana u dan dešavaju saobraćajne nezgode, mislim da je sasvim opravdano postaviti pitanje:
Može li bulevar Tivat – Jaz biti bezbjedniji nego što je danas?
Voljela bih da ova kolumna bude povod za razgovor, a ne za prepucavanje. Ako postoji i najmanja mogućnost da se dodatnom signalizacijom, manjim korekcijama ili drugim mjerama spriječi makar jedna saobraćajna nezgoda, onda vrijedi razgovarati o tome. Jer nijedan izgubljeni život, nijedna povreda i nijedna porodica koja će primiti poziv da se dogodila nesreća ne mogu imati cijenu.