Posljednjih dana razmišljala sam da napišem sasvim drugačiju kolumnu. Bilo je razloga. Bilo je i tema. Ružnih iskustava, razočaranja i ljudi koji su me svojim postupcima povrijedili. Ali što sam više razmišljala, to sam više shvatala da bih, pišući o njima, samo dala značaj onima koji ga ne zaslužuju. A neki ljudi najbolje ostanu tamo gdje i pripadaju – iza nas.
Zato će ova kolumna biti o nečemu mnogo ljepšem.
Vozili smo se da nešto završimo kada smo pored puta ugledali dječaka i djevojčicu. Ispred sebe su imali nekoliko plastičnih čaša sa nekim voćem, vezicu lavande i još poneku sitnicu. Nije to bila improvizovana pijaca niti prodaja na veliko. Bilo je očigledno da su ubrali ono što su imali i odlučili da pokušaju da zarade koji euro.
Prošli smo pored njih jer smo žurili. Međutim, destak minuta kasnije, u povratku, rekla sam mužu da idemo istim putem. Htjela sam da prođemo opet pored one djece i da saznam šta oni to rade.
Zaustavili smo auto blizu njih, djevojčica je pritrčala.
“A šta to prodajete”, pitala sam je.
“Imamo kupine, lavandu, cvijeće”, odgovorila mi je.
“Koliko su kupine?”, pitah ja.
“Dva eura”, kaže curica.
I rekoh joj: “Hajde daj jedne”.
Ona veselo otrča i donese plastičnu čašu sa kupinama. Tek tada sam primijetila koliko su se potrudili. Plastična čaša nije bila samo napunjena kupinama. Bila je ukrašena malom pletenicom od biljaka i cvjetićem. Neko je u tih nekoliko kupina uložio mnogo više od dva eura vrijednosti. Uložio je trud.
Kada smo krenuli dalje, pogledala sam u retrovizor.
Djevojčica je potrčala prema majci koja je stajala nekoliko metara dalje. Mahala je sa ta dva eura, srećna što je uspjela nešto da proda. Taj osmijeh bio je iskren, dječiji i pun ponosa.
I baš tada sam se nasmijala, a oči su mi se napunile suzama.
Ne zbog kupina. One su, usput rečeno, bile odlične.
Nego zato što sam, poslije mnogo ružnih i negativnih situacija u posljednje vrijeme, dobila podsjetnik da još postoje neke male, lijepe priče koje vrijedi primijetiti.
Obradovalo me što postoje djeca kojoj nije teško da ulože trud kako bi zaradili svoj džeparac. Djeca koja se raduju pošteno zarađenim prvim eurima. Djeca koja kroz tako male stvari uče koliko vrijedi rad i koliko je lijep osjećaj kada nešto postigneš svojim trudom.
Takve vrijednosti ne uče se iz telefona, društvenih mreža ili kratkih videa. Uče se kod kuće.
Možda će neko reći da su to bile samo kupine.
Za mene nijesu.
Bile su podsjetnik da, uprkos svemu što svakodnevno slušamo i gledamo, još ima neiskvarene djece, roditelja koji ih uče pravim vrijednostima i malih trenutaka koji čovjeku vrate vjeru da nije sve otišlo u pogrešnom smjeru.
A ponekad su upravo takvi trenuci vrijedniji od bilo koje velike priče.
I zato su mi te kupine od dva eura uljepšale dan mnogo više nego što njihovi mali prodavci vjerovatno mogu i da zamisle.